BROD ZA ISSU ROBERTA PERIŠIĆA – LJETNI ROMAN PREDAPOKALIPTIČNOG EKO-KLIMATSKOG ŽANRA

Tekst: B. Postnikov

Foto:  Sandorf

Ako se ovog ljeta zateknete usred gužve u splitskoj luci, pokušavajući se ukrcati na trajekt prema nekom od otoka, možda vam taj grozomorno-obećavajući, gorko-slatki trenutak olakša čitanje romana “Brod za Issu” koji dočarava Vis u vrijeme prije prekrcanih plaža i gužva na cestama. Boris Postnikov preporuča novi roman Roberta Perišića, reklamirajući ga kao idealan izbor za sezonu predapokaliptičnih temperaturnih rekorda i toplotnih udara i rijedak lokalni iskorak u žanrovsku zonu ekološke/klimatske fikcije.

Ako vam je promakao roman Roberta Perišića “Brod za Issu”, (Sandorf, Zagreb, 2022.) objavljen krajem prošle godine, možete ga odmah staviti na vrh hrpice knjiga za ovo vrelo, zloslutno ljeto. Rijedak lokalni iskorak u žanrovsku zonu ekološke ili klimatske fikcije: idealan izbor za sezonu predapokaliptičnih temperaturnih rekorda, toplotnih udara i ostalih čudesa globalnog zatopljavanja. Pripovijest uronjena u antičku prošlost Mediterana: prečica za bijeg od prekrcanih plaža, tiskanja turista i gužve na cestama. Još ako vas kojim slučajem ljetni itinerar vodi dolje na jug, prema otoku Visu, onda je to to: dilema praktično i ne postoji.

Dječak, mačka i magarac

Sažeta u osnovnim crtama, priča govori o Kaliji, dječaku-robu iz starogrčke kolonije Sirakuze, o mački koja se zove Miu i o jednom magarcu. Priču pokreće mačka, naravno: znaju mačke tako preokrenuti ljudske živote, zna svatko kome se mačka stranputicom ušuljala u život. Miu je kupljena kao egzotična igračka za zabavu Kalinijih gospodara, ali Miu za svoga prijatelja bira malog roba: njegov vršnjak i njihov vlasnik Pigras ljubomoran je i bijesan, želi ih oboje kazniti. Kalija tada oslobađa zavezanu Miu i odlučuje se na bijeg. Tko je tu koga zapravo oslobodio ostaje nejasno, a i nije presudno. Dječak, mačka i treći član izbjegličke družine – magarcu je ime Mikro – ukrcavaju se zajedno na brod koji plovi gore prema sjeveru, u neistražene predjele, prema kraju svijeta. Brod se zove Issa i tako će grčki kolonizatori, svi ti migranti iz četvrtog stoljeća prije nove ere, iskorijenjeni i raštrkani iz ovih ili onih razloga, nazvati otok uz koji naposljetku pristaju. Priča se zatim ubrzava: duga druga dionica romana guta čitave uvodne godine kolonizacije, izgradnju nove civilizacije, susrete i suživot s Ilirima, transformaciju otoka koji danas zovemo Vis grčkom urbanom geometrijom, vinovom lozom, polisom. I hajde da tu stanemo: već smo otkrili dovoljno, ali ostalo je, vjerujte, u “Brodu za Issu” još mnogo toga za istraživanje i otkrivanje.

Već iz ovog narativnog krokija jasno je da roman itekako odudara od svega što je Perišić ranije napisao. Kako pomakom od socijalno sondirane književnosti i radnje usidrene u tranzicijskom prezentu prema dubokoj prošlosti i eko-fikciji, tako i uvođenjem ravnopravnih ne-ljudskih likova; kako zaokretom prema krupnim problemskim sklopovima (priroda vs. civilizacija, odnos jezika i stvarnosti, rodno kodirane asimetrije moći, utemeljiteljski mitovi političkih zajednica…) tako i “omekšanim” stilskim registrom kroz koji takve teme propušta. Napuštanje poetičkih koordinata dosadašnjeg autorskog opusa, najavljeno već u uredničkoj bilješci na koricama knjige – “ovo je nešto posve drukčije”, stoji tamo – pretvorilo se onda u neku vrstu recepcijskog refrena: nema kritike ni recenzije koja ga ne spominje. I tako je, doista, na prvi pogled. Već na drugi, pažljiviji, kao da u tom naglom zaokretu ipak ima neke otprije zadane logike. Jer Robert Perišić, neosporno jedna od istaknutijih figura domaće književnosti kroz posljednjih dvadeset i nešto godina, uvijek je zauzimao donekle podvojenu, insajdersko-autsajdersku, (eks)centričnu poziciju unutar lokalnog književnog polja. Kao da je redovno bio barem korak ili dva ispred scene: ili, ako scenu nećemo zamišljati kao kolektivnu utrku na srednje pruge, onda postavljen pomalo iskosa, jednom se nogom oslanjajući na čvrsto tlo tekuće produkcije, drugom opipavajući nepoznati teren. Tako je bilo barem od njegove premijerne prozne zbirke “Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas” s kraja devedesetih, kada je među prvima plasirao onaj sirovi neorealizam socijalne margine koji će dominirati domaćom književnošću početkom idućeg stoljeća, ali ga je, istodobno, distorzirao i podrivao. Tako i kada je prvi napustio veselu karavanu FAK-a, tog Događaja s velikim “D” ovdašnje književne tranzicije, koji danas – kako vrijeme odmiče i dok u retrovizoru promatramo prizor zaigrane muške družine okupljene oko ideje tržišne obrane visokih književnih vrijednosti – izgleda sve neuvjerljivije. Tako i – evo zgodnog detalja – kada je u svome prvom romanu “Naš čovjek na terenu” 2007. godine premjestio glavnog lika, novinara Tina, iz kulturne rubrike u rubriku ekonomije, dobre dvije godine prije velike recesije i podudarnog premještanja pozornosti čitave domaće lijeve scene od kulturnih prema ekonomskim temama. Tako i kada je u drugi roman “Područje bez signala” (2015) ugradio reinterpretaciju raspada Jugoslavije koja polazi od sloma sindikalnog otpora, napuštajući utabane staze tumačenja koje kreću od nacionalnih sukoba. Tako i… i tako dalje.

Istodobno, Perišiću je do domaće književne scene – sasvim mimo sitnih klanovskih saveza i interesnih koalicija – oduvijek bilo itekako stalo: trudio se i trudi se, poprilično altruistički, da je protrese i prozrači, da odškrine poneki prozorčić u toj klaustrofobičnoj prostoriji. Bilo kao književni kritičar koji je svojevremeno entuzijastično promovirao domaća imena, bilo kao jedan od angažiranijih sudionika inicijative Pravo na profesiju, bilo kao voditelj tribine Književnost u Močvari, bilo kao suurednik antologije novih autorskih glasova “Bez vrata, bez kucanja”, bilo kao spiritus movens festivala LitLink koji spisateljice i pisce povezuje s urednicima i izdavačima… Ali čemu zapravo ova razvučena digresija koja prati autorovu putanju u lokalnom socioliterarnom prostoru? Zato što mi se čini da je samo netko tko se dosljedno izmješta izvan čitavog tog iznošenog konteksta (poslije)ratnih tema devedesetih, opsežnih romana o povijesti-20.-stoljeća-prelomljenoj-kroz-prizmu-građanske-obitelji i ostalih oprobanih modela domaće književnosti, a tko se pritom unutar domaće književnosti promišljeno orijentira i (re)pozicionira, mogao među prvima napipati taj važni žanrovski rukavac klimatske fikcije kojemu ćemo se, kako stvari stoje, u bliskoj i daljoj budućnosti još mnogo puta vraćati. Zapravo, hoću reći ovo: neosporno je da je Perišićev tematsko-žanrovski zaokret nagao i neočekivan, ali upravo je Perišić onaj tip autora (k)od kojeg je pametno očekivati neočekivano. Postavljen nekako “iskosa”, a istovremeno “uronjen” u polje, on redovno iskače iz matrice i nerijetko prepoznaje teme i postupke koji tek dolaze. Odatle eko-dimenzija “Broda za Issu”, ali odatle i druga tematska linija romana koja je dosadašnjim kritičarkama i kritičarima, začudo, posve promakla: riječ je o motivu migracija.

Drevno znanje, lakoća pripovijedanja

Jer svi su i sve je u ovoj priči raseljeno, izmješteno. I dječak Kalija kojeg kao roba dovode u Sirakuzu pa odande bježi na Issu, i njegova starateljica, robinja Menda koja se prisjeća izgubljene liburnijske domovine, i svi ti grčki kolonizatori na brodovima koji krstare Mediteranom, i mačka Miu koja pristiže iz Egipta, i magarac koji je, kako nas priča podsjeća, kao potomak zebre došao iz Afrike, i sporedni lik Ariona iz spartanske kolonije Taranto koji nas neobičnim okolnim narativnim manevrom uvodi u priču. Pa i sam početak priče, uostalom, kao da je onda izmješten i izglobljen. Iskorijenjenost i bezdomnost transformiraju se, štoviše, u sam temelj i oslonac fikcije: “Čini mi se da je lakše izmišljati kad nemaš kuće”, stoji na jednom mjestu u romanu. I ako je ova globalno pomodna književna tema izbjeglištva i migracija, premda u romanu sveprisutna, kritičarkama i kritičarima nekako promakla, onda to nije zato što su loše obavili svoj posao, nego zato što Perišić tom kompleksnom i skliskom motivskom sklopu prilazi majstorski, promišljeno i oprezno, izbjegavajući onu poslovičnu prvu tematsku loptu.

Neka vrsta izgnanika naposljetku je i Vjetropir: najneobičniji lik romana i jedan od neobičnijih likova naše suvremene književnosti. A ujedno i, recimo to tako, skoro-pa-sveznajući pripovjedač oko kojeg se sve u ovoj priči obrće. On je “duh vjetra”: u svijetu romana, Zemljinom atmosferom kruže samostalni vjetroliki entiteti, a ovaj se u dubokoj prošlosti odvojio od svoje obitelji i spustio nešto niže. Ili, kao što sam govori: “Ja nisam običan duh, kako to zamišljaju ljudi – kao duh neke osobe ili tome slično – nego duh iz porodice vjetrovitih duhova, kojeg su iz viših dijelova atmosfere odvukli neki strmoglavi događaji jer mi je doma bila vrlo teška situacija, takva da su me potjerali da nađem novu bazu: bilo nas je puno u obitelji, rodbinu da ne spominjem, nije bilo vjetra za sve i tako to ide.” Ono što Vjetropira razlikuje od sličnih “vjetrovitih duhova” jest to što uspijeva naučiti jezik ljudi pa sada progovara kako bi nam ispričao priču o Kaliji, Miu, Mikru i njihovom putovanju na Issu, putovanju na kojem ih je i sam, nevidiljiv, pratio. Imao je Perišić i u svojim ranijim tekstovima sjajnih pripovjedačkih rješenja – dovoljno je sjetiti se prelijepo uvrnutih “iračkih” izvještaja “našeg čovjeka na terenu” iz istoimenog romana – ali ovdje formula pripovijedanja, sažeta u personifikaciji prirodne sile vjetra, kao da nosi čitav roman. Možda se formulu može malo bolje objasniti pomoću razlike između onoga što pripovjedač zna i toga kako govori, između njegovog znanja i njegovog glasa. S jedne strane, Vjetropirovo je znanje taloženo tisućljećima, njegova je perspektiva milenijska, on pamti rane dane planeta, nastanak života, razvoj ljudske vrste, kompletnu povijest čovječanstva. S druge strane, kao netko tko je nedavno naučio govoriti u jeziku ljudi tek se donekle snalazi, pa mu, primjerice, prvo lice jednine nikako ne pristaje, kao ni razlika između muškog i ženskog roda, jer naprosto postoji izvan antropocentričnih kategorija, ali nam, naravno, ne uspijeva objasniti kako točno to čini jer pritom ne može izići iz ljudskog jezika.

U tome je dakle ingenioznost pripovjedne formule: s jedne strane drevno znanje i “prirodni” pogled koji prethodi onom ljudskom, a s druge radosna zaigranost nekoga tko tek progovara i radoznalo opipava mogućnosti jezika, to očuđenje-u-jeziku i to očuđenje jezika, lakoća pripovijedanja kao kontrapunkt teretu drevnog znanja. Nimalo nije slučajno, utoliko – evo jednog primjera kako formula funkcionira – što se Vjetropir često šali, kao ni što su njegove šale izrazito “jezične”: to su igre riječi, nagli obrati značenja, izvrnute metafore. Naravno da je duhovit: ipak je on nekakav duh. Ali onda zna neočekivano promijeniti smjer pa se okrenuti prema refleksiji vlastitog humora u kojoj šala i dosjetka najednom postaju predjezični fenomeni, ukorijenjeni još u pradavnoj igri životinja… Takvi su, otprilike, Vjetropirovi obrati: sva ona krupna pitanja koja smo ranije spomenuli, od odnosa prirode i civilizacije, preko utemeljenja političke zajednice pa nadalje, obrću se brzo, zanimljivo i nepredvidljivo zato što ih upravo on pripovijeda.

I eto još jednog u nizu razloga da se za ljetnu lektiru lektiru preporuči knjiga Roberta Perišića koja govori o slobodi i nepokornosti, o beskućništvu i prijateljstvu, o prirodi i o onome što smo joj učinili. Ljeto je vrelo i zloslutno: klima kao da u zadnje vrijeme – rekao bi Vjetropir – postaje klimava. Pričati poput vjetra, kretati se kao mačka, izmičući zadanim obrascima antropocentričke politike i jezika: to bi mogla biti književna lekcija romana “Brod za Issu”. Zato ga vrijedi pročitati, lekciju zato vrijedi naučiti.