INTERNET: SVAŠTARA ILI RIZNICA ZNANJA?
Tekst: Dr. Tihomir Marjanac
Foto: Google/Wikipedia
U drugoj polovici 20. stoljeća neki su učenici prkosili školskom sustavu noseći u školu smo jednu bilježnicu u kojoj bi zapisivali sve što se predavalo. Ta se bilježnica zvala “svaštara”. U njoj bi se našlo nekoliko stranica, recimo povijesti, pa odmah iza njih nekoliko stranica biologije, pa nakon toga stranica-dvije matematike, i tako dalje. Svaštare su bile “ponos” tih učenika koji su se smatrali “pametnijima” od ostalih koji su u školu nosili teške torbe pune udžbenika i bilježnica za svaki predmet, jer njihova je svaštara stala u džep pa u školu torbe nisu ni nosili (niti išta drugo što je trebalo nositi, na primjer trokute, kutomjere, šestare, olovke, bojice, šiljila, gumice i sto drugih sitnica koje su nepoznate današnjim učenicima).
MREŽA SVIH MREŽA
Danas, po skoro opće prihvaćenom uvjerenju mnogih, moderna škola mora učenicima omogućiti učenje putem Interneta i “tableta”. Ne pilula, nego minijaturnih računala, opet ne računaljki (kao što je abakus), nego pravih računala koja bi trebala – i zaista mogu zamijeniti knjige, udžbenike i bilježnice. Učenici bi po njima pipkali, tipkali i klizali prstićima i pritom učili svo bogatstvo znanja ovog svijeta koje je okupljeno u nesagledivo bogatom virtualnom svijetu kojeg poznamo pod nazivom “Internet” ili kako bi netko rekao “mreži svih mreža”, a za mene “svaštara”. Naše ministarstvo obrazovanja tome stremi, a roditelji se ponose kada klincu ili klincezi kupe tablet, i svi se nadaju uspješnom hvatanju priključka za brzi vlak u obrazovni boljitak. Finski su učenici nedostižni uzor, barem po PISA testovima. Super, jedino neznam koliki je postotak roditelja Finaca s PTSP-om, i koliko ih je na Hrvatskom “minimalcu”?
Nije to bilo davno, tek prije mjesec dana ili nešto više, kada je u velikom dijelu države zbog nevremena nestalo struje, i to na duže vrijeme dok se nisu popravili dalekovodi. U mojem djetinjstvu, struja se konzumirala ‘na kapaljku’. U domu mojeg djeda i bake bila je u to vrijeme plinska rasvjeta, pa smo na stropu imali pravi “feral”, ali smo u školi imali struju! Na stropu učionice visjela je samo jedna sijalica, doduše prilično velika, ako se ne varam od punih 200 wata! I tu smo učili o čudima novog svijeta, na primjer o semaforima na križanjima dok su njima prolazila zaprežna kola. U dane kad nije bilo struje sjedili smo uz neku svijeću ili petrolejku i učili, iz bilježnica, jedan od drugoga, ili iz knjiga.
DEMOKRATSKO PRAVO I INTERNET
Danas sve izgleda sjajno. Problemi nastaju zbog presporog Interneta, a u Finskoj je brzi Internet garantirano demokratsko pravo svakog građana. Što će malim Fincima Internet? Valjda da pročitaju recept za Božićne kolače, ili za rižu s mlijekom koju u te dane svi obožavaju? Možda da prate kuda sve putuje Djed mraz? Ili da nauče sve ono što djeca trebaju naučiti u današnjem svijetu. Nažalost neznam što trebaju znati mali Finci da bi u životu bili uspješni, ali imam predodžbu što bi trebala znati naša djeca, i ne samo naša. Učenicima širom otvoriti vrata Svjetske arhive znanja i zabluda (jer i to je u neku ruku dio te arhive), nije samo po sebi garancija da će u njoj pronaći sve potrebno, i da će naposljetku na famoznom PISA testu postići vrhunski uspjeh, odmah do favorita Finaca. A hoće li se oboružani tim znanjima uspjeti ‘snaći’ u životu?
INTERNET NE POZNAJE CENZURU
Učitelji i nastavnici, da ne spominjem profesore, trude se svim silama naučiti djecu, učenike i studente da nauče razlikovati žito od kukolja, informaciju do dezinformacije, istinu od laži. No, ponekad ni sami neznaju kako te zamke prepoznati na Internetu. Mnogi, kad im ukažem na bezočne laži koje se mogu pronaći na Internetu, pitaju kako se to uopće smije objavljivati. Iz njihovih pitanja odzvanja sjećanje na staro vrijeme kada se sve što se htjelo objaviti moralo triput provjeriti, i onda je još moralo biti politički korektno. Internet ne pozna cenzuru ni autocenzuru, premda postoje sredine u kojima postoji neki oblik državnog nadzora, o kojima se žustro diskutira kao o nedemokratskim režimima.
Kako navesti učenike da budu kritički korisnici Interneta? Teško! Na niti jednoj stranici ne postoji oznaka poput onih na kutijama cigareta, koja bi korisnika upozorila na štetnost sadržaja. Mnogi smo se suočili s tim problemom. Već prije mnogo godina su ravnozemljaši imali jako dobro dizajnirane stranice na Internetu, ali tada ih još nitko nije ozbiljno shvaćao. Danas su postigli čak to da se njihovim tlapnjama moraju baviti ozbiljni znanstvenici koji troše dragocjeno vrijeme i trud da dokazuju ono što je poznato već od Aristotela. Ima li to smisla? Mnogi su se zgrozili kad su njihove ideje dospjele na stranice tiskanih medija, pa i televizije. No, mnogi su tu šalu i prihvatili. Danas su veliki publicitet dobili i raznorazni “teoretičari zavjera”, pa je sve veći broj mladih (čak i u Hrvatskoj) koji ne vjeruju da su se astronauti spustili na Mjesec, jer tako piše na Internetu. To nisu neškolovani društveni marginalci, nažalost. Riječ je o mladim ljudima koji su završili studije na našim Sveučilištima, koji su danas u prilici da obrazuju svoju ili tuđu djecu. Kakav će biti njihov rad s mladima? Hoće li imati “priziv svijesti” jer osobno ne vjeruju u okruglu Zemlju, pa to neće predavati na nastavi zemljopisa?
EKSPERIMENTI ZNANSTVENIKA
U Američkom folkloru spominje se neobična životinja pod nazivom “jackalope” ili “jackrabbit” (https://en.wikipedia.org/wiki/Jackalope) a riječ je o zecu s jelenjim rogovima! Iako je poznato da je to plod mašte poduzetnog Douglasa Herricka i njegovog brata davne 1932. godine, američka savezna država Wyoming već preko 10 godina pokušava u svoj zakon uvesti tog zeca kao službeno mitsko biće, ali za sada ne uspijeva zbog protivljenja Senata! Unatoč tome, suveniri s njegovim likom su česti u Wyomingu (Slika 1), a o njemu je snimljen i jedan televizijski “docufiction” film.
Vrlo je slična priča o rogatom konju poznatome kao “unikorn” koja datira iz pred-antičkih vremena (https://en.wikipedia.org/wiki/Unicorn) ali se i danas pojavljuje u popularnoj kulturi. Kolikogod se moderna znanosti trudila te zablude objasniti, jer je po srijedi krivo tumačenje fosilnih nalaza o čemu uče svi studenti paleontologije, ilustracije rogatog konja pa i brojne fotomontaže krase bezbroj stranica na Internetu. Korak dalje je otišao američki nastavnik Lyle Zapato 1998. godine izmislivši hobotnicu koja živi na drveću (Slika 2) na Pacifičkom Sjeverozapadu i spada u ugrožene vrste.
Nazvao ju je „Octopus paxarbolis“ (https://en.wikipedia.org/wiki/Pacific_Northwest_tree_octopus) i o njoj je napravio uvjerljivu stranicu na Internetu (https://zapatopi.net/treeoctopus/) kao dio eksperimenta da testira moć kritičkog rasuđivanja 13-godišnjih učenika u Connecticutu i Južnoj Karolini, a nešto kasnije i u Nizozemskoj, i njihovu sposobnost da razlikuju istinitu od neistinite informacije na Internetu. Rezultat tog eksperimenta bio je da je velika većina učenika ponuđene informacije o šumskim hobotnicama prihvatila kao istinite, a tek nekolicina je to prepoznala kao neistinu. Da zaključim, pokazala se istinitom ona stara izreka da nije zlato sve što sija, niti je istinito sve što piše na Internetu. Samo, kako prepoznati razliku? Je li pametnije naučiti djecu sve i svašta kao iz nekadašnje “svaštare”, ili im je pametnije dati probrane istinite informacije kao u staro doba? Uostalom za to i školujemo učitelje, nastavnike i profesore, ili će uvođenjem tableta oni postati suvišni u obrazovnom procesu?
Naposljetku, hoće li naši učenici na svojim tabletima provoditi vrijeme učeći iz (ne)provjerenih izvora ili će igrati kompjuterske igre? Neznam, ali mislim da ne znaju niti predlagači te metodičke inovacije. A neznam niti kako će učenici svladavati školski program u dane kada će biti prekid opskrbe strujom ili u dane kad će internet iz bilo kojeg razloga biti spor.
Slika 1. Razglednica sa slikom rogatog zeca. Na poleđini piše da je to noćna životinja koju privlači alkohol, pa da ga je fotograf primamio mješavinom burbona, pive i dimljenih kobasica!
Slika 2. Stranica posvećena šumskoj hobotnici. Sve poveznice su aktivne i sadrža pregršt (izmišljenih) primjera i montiranih fotografija, pa i videa.
