HRVATI U VOJVODINI OSUĐENI NA ASIMILACIJU

Tekst: Ivan Tumbas

Foto: Žackalo

Vojvođanski Hrvati između dva sustava brisanja identiteta

Povijest Bunjevačkih Hrvata u Vojvodini ne može se ispričati bez riječi: pritisak, oduzimanje i prešućivanje. Iako su stoljećima oblikovali kulturni, gospodarski i vjerski krajolik Bačke i sjevera Vojvodine, njihov identitet se kroz različite političke sustave sustavno potiskivao, nekad otvoreno, nekad pod krinkom „modernizacije“ i „napretka“.

Između dva svijeta

Još u doba ugarske vlasti Bunjevci su bili izloženi pritiscima mađarizacije: od školstva do uprave, od jezika do prezimena. Cilj je bio jednostavan, pretvoriti posebnu, katoličku i ikavsku zajednicu u „dio većine“.

No, nakon 1945. godine, smjer se promijenio, ali metoda je ostala ista. U novoj, komunističkoj Jugoslaviji, Bunjevački Hrvati ulaze u razdoblje druge, ovaj put ideološke i nacionalne asimilacije.

Zemlja kao sredstvo brisanja

Najdublji udar došao je kroz agrarnu reformu i kolektivizaciju. Salaši, temelj bunjevačkog života, rada i obitelji, proglašavani su zaostalim oblikom privrede. Zemlja je oduzimana, kuće konfiscirane, a ljudi pretvarani u radnike na vlastitoj, nekadašnjoj imovini.

U mnogim slučajevima, „napuštene“ kuće dodjeljivane su doseljenicima iz drugih krajeva države, često uz službeno obrazloženje da se pomaže „ugroženima“. Istovremeno, starosjedilačko stanovništvo nije imalo pravo glasa a njihova povijest, imovina i identitet smatrani su smetnjom novom poretku.

Stvaranje slike „kulaka“

Državna propaganda nije stala na oduzimanju. Kroz filmove, knjige i školske programe Bunjevački seljak prikazivan je kao „kulak“, izrabljivač, nazadan i vjerski zatucan. Ljudi koji su desetljećima gradili svoje salaše, obrađivali zemlju i hranili regiju, pretvarani su u neprijatelje društva.

Vjera, koja je bila srce bunjevačkog identiteta, prikazivana je kao nešto primitivno, pa čak i opasno. Time se nije napadala samo Crkva, nego i sama duša zajednice.

Obrazovani ali nepoželjni

Posebno bolan dio priče odnosi se na mlade Bunjevce koji su se školovali u inozemstvu ili na jugoslavenskim sveučilištima. Po povratku kući, često nisu mogli dobiti posao, a kamoli odgovornu funkciju, ako nisu pristupili Komunističkoj partiji.

Čak i oni koji su pristali na taj kompromis bili su pod stalnim nadzorom. Svaki „pogrešan“ stav, svako odstupanje od linije Partije, značilo je kraj karijere i često trajnu društvenu marginalizaciju.

Tiho nestajanje

Asimilacija rijetko dolazi u obliku jedne naredbe. Ona se događa polako: kroz školstvo, zapošljavanje, imovinu, kulturu i jezik. Tako su Bunjevački Hrvati desetljećima gurani između dva identiteta, da budu ono što nisu ili da se odreknu onoga što jesu.

Danas, kada se govori o pravima manjina, važno je imati na umu da su brojke i popisi samo posljedica dugog procesa. Iza njih stoje stvarne obitelji, izgubljeni salaši, prekinute tradicije i ljudi koji su naučili šutjeti da bi preživjeli.

Zašto je ova priča važna

Ovo nije priča protiv ikoga. Ovo je priča o jednoj zajednici koja traži da se njezina prošlost prizna, a njezina sadašnjost poštuje. Bez suočavanja s tim što se dogodilo Bunjevačkim Hrvatima, nema ni istinskog razumijevanja današnje Vojvodine.

Jer narod koji izgubi pravo na svoju povijest, vrlo lako izgubi i pravo na budućnost.

Institucionalna borba za opstanak

Hrvati u Srbiji tek su 2005. godine službeno priznati kao nacionalna manjina, iako su na ovim prostorima prisutni stoljećima. Prema popisu stanovništva iz 2002. godine, u Srbiji je živjelo 70.602 Hrvata, od čega 56.546 u Vojvodini i 14.056 u središnjoj Srbiji. Te brojke jasno pokazuju da se radi o autohtonoj i brojnoj zajednici, čiji se identitet tijekom desetljeća sustavno smanjivao i razvodnjavao.

Političko djelovanje Hrvata u Srbiji

U procesu političkog organiziranja vojvođanskih Hrvata ključnu ulogu ima Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV). Ova politička organizacija osnovana je 15. srpnja 1990. godine u Subotici, u nazočnosti oko 250 osnivača iz cijele Vojvodine, a službeno je registrirana 23. kolovoza iste godine. Statutom je određena kao institucija „u kojoj se oblikuju, izražavaju i zastupaju kolektivni interesi Hrvata u Vojvodinim Bunjevaca, Šokaca i drugih Hrvata radi ostvarivanja političkih, kulturnih, gospodarskih i drugih ciljeva“.

Na čelu DSHV-a kroz godine su se nalazili Bela Tonković (1990–2003), Petar Kuntić (2003–2015) i Tomislav Žigmanov (od 2015. do danas). U uvjetima u kojima je hrvatski identitet bio potiskivan, DSHV je postao jedan od rijetkih institucionalnih prostora u kojem se mogla artikulirati politička i nacionalna volja hrvatske zajednice u Vojvodini.