KORIJENI HRVATSKOG NACIONALIZMA

Tekst: dr. sc. Nenad Raos

Foto: El Pais

Čini se da je najveći problem Hrvatske u ovom presudnom času svjetske povijesti famozni ZDS, pozdrav „Za dom spremni!“ U trenutku kada se preslaguju karte na geopolitičkoj pozornici, kada nam u najbližem susjedstvu, u Ukrajini bjesni rat, kada se zbog (nerazumne) blokade uvoza iz Rusije cijene zemnog plina dižu u nebo, prijeteći ne samo životom standardu građana, posebice onih siromašnijih, nego i uništavajući konkurentnost europske industrije, posebice u Njemačkoj, mi se bavimo pitanjem je li „Za dom spremni!“ stari hrvatski vojnički pozdrav ili (ipak) znak ustaštva.

Ipak je ono drugo, iako je – istini za volju – to tek skrećena verzija pozdrava koji glasi „Za Poglavnika i dom spremni!“ No bez obzira na to, postavlja se pitanje zašto taj pozdrav na početku Thompsonova koncerta izaziva ovacije i zašto ga se Marko Perković Thompson ne želi odreći unatoč prijetnji zabrane održavanja koncerta u Zagrebu. Još je čudnije da u Hrvatskoj, neovisnoj i samostalnoj nacionalnoj državi Hrvata, buja nacionalizam, još jači i radikalniji nego u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, pa čak i u jugoslavenskoj kraljevini.

TUĐMANOVA IZJAVA

Sve sam to prošao, i Jugoslaviju i Domovinski rat. I za divno čudo, nisam vidio da bi itko od hrvatskih nacionalista promovirao ustaštvo. Pozdrav „Za dom spremni!“ nije se čuo ni 1971. ni 1991., ni u pozadini ni na bojišnici, nije ga bilo u javnim medijima ni u privatnom govoru. Najdalje što se s nacionalizmom išlo bila je Tuđmanova izjava da je NDH, osim što je bila fašistička tvorevnina, bila i izraz težnje Hrvata za svojom državom. I tu mu se omaklo, jer je govorio kao povjesničar, a ne kao političar. Ništa u povijesti, kada je se gleda na znanstveni način, nije ni crno ni bijelo, svaki povijesni događaj ima svoje kompleksne, bliže i dalje uzroke. Tako je bilo i s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Iako je bila daleko od bilo kakve nezavisnosti, a usto bila obilježena zločinstvima svake vrste, NDH je ipak izrasla iz hrvatskog nacionalizma, jer da nije tako kako bi mogla imati svoje pristalice?

Na isti način trebamo gledati na hrvatski nacionalizam u današnjoj Republici Hrvatskoj i nekadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Nije istina da se u Jugoslaviji zatiralo sve hrvatsko. Na svoje sam oči vidio u vinogradima Kralja Aleksandra Karađorđevića tri povezane bačve na kojima su bili ispisani prvi stihovi trodjelne himne Kraljevine Jugoslavije. Prvo je išla srpska hima, potom hrvatska, a na kraju slovenska. Hrvatska je himna bila onda, kao što je i danas, „Lijepa naša domovino“. Ta pjesma nije bila nikad zabranjena: s njome je u Jugoslaviji završavao, kao što i danas završava, prvi program Hrvatskog radija, ona je – sjećam se – intonirana na natjecanju u karateu hrvatske i talijanske reprezentacije, a našao sam je i na jednom kurioznom mjestu, u knjižici „Zbirka umetničkih pesama – priručnik za kulturno-masovni rad“ što ju je izdala Politička uprava Jugoslovenske armije 1947. godine. Pjesma je tiskana u izvornom obliku, mnogo uspješnijem od teksta koji se danas izvodi kao hrvatska himna.

HRVATSTVO UGROŽENO OD HRVATA

Mnoge stvari koje se danas govore o zatoru hrvatstva u Jugoslaviji naprosto nisu istinite. S istom se žestinom napadao (hrvatski) šovinizam i (srpski) unitarizam. Hrvatstvo se nije poticalo, ali se nije ni zabranjivalo. Vodila se mudra politka međunacionalnog pomirenja („bratstvo – jedinstvo“) jer je bilo jasno da samo na taj način Jugoslavija može opstati. Sjećam se riječi Josipa Broza Tita, izrečenih u nekom intervjuu, što misli o uvođenju višestranačkog sustava. Rekao je da bi u tom slučaju, u slučaju uvođenja višestranačkog sustava, nastale nacionalne (hrvatske, bošnjačke, srpske itd.) političke stranke, iz čega bi proizašlo nacionalno trvenje koje bi na kraju dovelo do raspada Jugoslavije. A kad se Jugoslavija raspadne, njezine bi federativne jedinice lako postale plijen najbližih susjeda. Nije li se upravo to dogodilo?

Jugoslavija je mogla opstati samo uravnoteženom nacionalnom politikom, politikom koja ne pretjeruje ni u jednom ni u drugom smjeru. To se ne bi moglo reći za Republiku Hrvatsku.

Malo čudno zvuči kad kažem da je hrvatstvo ugroženo u hrvatskoj državi. Ne, nije ugroženo ni od Srba ni od Talijana ni od Mađara. Ugroženo je od Hrvata, ali Hrvata kojima je Hrvatska na zadnjem mjestu, od nove, radikalne ljevice.

GLOBALISTI IZ BRUXELLESA

Pogledajmo samo koje su glavne teme u Hrvatskom saboru, u tiskanim i elektroničkim medijima. Osim ZDS najviše se govori o nasilju nad ženama,o pravima homoseksualnih osoba i nacionalnih manjina, o ravnopravnosti spolova, o vršnjačkom nasilju i o (ne)prihvaćanju stranih radnika. Ne kažem da ti problemi ne postoje, ali su i prije postojali. I njih treba rješavati, ali to nisu ključni problemi ovoga društva, o njihovom rješavanju ne ovisi život svih hrvatskih građana.

Kojim redom da počnem? Zdravstvo je u katastrofalnom stanju, mirovinski se sustav ruši, cijene skaču u nebo, željeznički promet ne funkcionira, u Zagrebu nije riješena prometna infrastruktura, otpad se ne reciklira, a iznad svega – kao Damoklov mač – visi problem pada stanovništva. No o tome se ne raspravlja u Saboru, a tek se tu i tamo nešto od toga čuje u medijima. Zašto?

Zato što su to prava, nacionalna, hrvatska pitanja, a ne pitanja koje nameću globalisti iz Bruxellesa. O njima ovisi opstanak hrvatskog naroda i države. Ako zbog lošeg života mladi napuštaju Hrvatsku, a oni koji ostaju ne mogu rađati dovoljno djece, jasno je da ćemo kao narod izumrijeti. Ali to očito nikoga ne zanima, dapače to je voda na mlin novoj, radikalnoj ljevici. Ona stavlja slobodu pojedinca („pravo na izbor“) iznad svega, ne zbog nekih viših humanističkih ciljeva, nego zato da ga odvoji od obitelji, od nacije, a posebice od nacionalne države, kako bi postao plijen globalnog kapitalizma. Globalizmu smeta nacionalna država: najbolje bi jebilo pretvoriti u koloniju – u izvor jeftinih sirovina i još jeftinije radne snage.

FIAT IUSTITIA, PEREAT MUNDUS

U takvoj konstelaciji svjetskih sila, nacionalno se biće osjeća ugroženim. U strahu od gubitka državnog suvereniteta i izumiranja nacije rađa se radikalni nacionalizam, šovinizam. Radikalni nacionalist ne napada strane radnike zato što su „crni“ nego zato što nisu Hrvati, zato što njihova nazočnost na ovim prostorima može dovesti do prevage nad Hrvatima, a time i do nestanka nacionalne hrvatske države. Borba za ženska prava svodi se na kraju na pravo nerađanja. I tu je zamka. Da netko sam odlučuje koliko će imati djece osnovno je ljudsko, „neotuđivo“ pravo, no to pravo vodi – u svom radikalnom ostvarenju – do izumiranja hrvatske nacije, pa čak i do nestanka ljudske vrste. Sve po onoj staroj Fiat iustitia, pereat mundus.

Eto, tu leže korijeni hrvatskog nacionalističkog radikalizma, da ne kažem novog ustaštva. Slične tendencije vidimo i u Srbiji. Na kraju će se možda sve završiti novim ratom na ovim prostorima, a sve zato što se promiče globalizam umjesto zdravog nacionalizma. Jer čovjek je društveno biće, biće koje je prirodno vezano za svoju obitelj, za svoje pleme i narod – a protiv prirode se nemože ići. Ona će na kraju doći na svoje.