RAT U UKRAJINI U SUKOBU SA STVARNOŠĆU

Tekst: dr. sc. Nenad Raos

Foto: AP/Tanjug

„Najveći je poremećaj duha ljudskoga vjerovati da su stvari onakve kakve bismo htjeli da budu“, Boiserova je misao koju je često navodio Fran Bubanović, prvi profesor kemije na zagrebačkom Medicinskom fakultetu i naš najveći popularizator te znanosti u prvoj polovici prošloga stoljeća. Kada se pozivao na Boiserovu misao, mislio je prije svega na znanost, na kemiju – no ta istina isto tako dobro pristaje politici, pa i svakodnevnom životu. Nesposobnost suočavanja sa stvarnošću je, između ostalog, podloga, ako ne i uzrok psihičkih bolesti ili, u najmanju ruku, znak emotivne nezrelosti.

SPOJ POLITIKE I ZNANOSTI

To pišem i zato što će se mnogi čitatelj zapitati kako to da se ja, kemičar, znanstvenik i popularizator znanosti, upuštam u pisanje političkih komentara tim više što se nisam nikad bavio politikom. Ono što me privuklo ovom poslu, poslu komentiranja, nije bila želja da zastupam bilo koju, bilo rusku bilo ukrajinsku stranu, nego da dođem do istine. A do istine nije teško doći samo ako se krene pravim putem i ne stane prije nego što se dođe do cilja. To je ono što povezuje politiku sa znanošću, politički komentar sa znanstvenim radom.

Po naravi posla trebao sam svako malo postaviti hipotezu, predložiti rješenje znanstvenog problema. Kako sam čovjek bujne, kreativne, pravo rečeno umjetničke mašte, to mi nije teško padalo. Probudim se usred noći i vidim rješenje problema oko kojeg se već pola godine mučimo. Dođem na posao sav ozraren, a moj suradik – kad je čuo o čemu govorim – hladno reče: „Mogu i to probati, ali to neće ići zbog toga i toga“. I bi tako. I tako će uvijek biti dok bude znanosti i znanstvenika. I nema veze što sam ja bio šef, nije važno to što je moj suradnik bio star točno koliko i moj sin, činjenice su činjenice. U znanosti nema autoriteta osim autoriteta prirode, jer priroda je sudac pred kojeg dolazi svaka teorija, svaka hipoteza.

To ljudi često ne razumiju. Prije svega tu mislim na one koji pišu „znanstveno-popularne“ knjige u kojima ne populariziraju znanost nego izlažu neke svoje teorije. Ako te teorije išta vrijede već bi našle mjesto u znanstvenim časopisima, nakon stručne recenzije dakako, te bi bile otvorene na uvid i kritiku svoj znanstvenoj javnosti. No „neshvaćeni geniji“ to ne čine jer slute što bi se s njihovom teorijom dogodilo. Stoga je bolje pisati za one koji o temi knjige ništa ne znaju, koji sve prihvaćaju zdravo za gotovo, te plasirati teorije zavjere – pa živjeti u miru Božjem uvjeren u svoju genijalnost sve do prirodne smrti.

FICO VS. TRUMP

Tako je to u znanosti. Teorije se mogu pobijati bez veće štete za društvo i njihove autore. Najgore što se naime autoru oborene teorije može dogoditi je da kolege o njemu pričaju po hodnicima. Zbog propale teorije neće izgubiti ni radno mjesto ni profesionalni ugled, osim ako ne tvrdoglavi. Sasvim je drugo u politici. Prošlo je mnogo vremena od doba kada su politički protivnici završavali na kolcu i konopcu (mada toga i danas ima, sjetimo se Ceaușescua, Sadama i Gadafija), no to ne znači da posljedice loše vođene politike ne mogu biti katastrofalne. Do toga nažalost dolazi uvijek kada političari zatvaraju oči pred stvarnošću, pred činjenicama, kada misle – kao što sam u napisao u prvoj rečenici – „da su stvari onakve kakve bismo hjeli da budu.“

Ne može se reći da je ono što se događa u Ukrajini posljedica neznanja. Kako se može i pomisliti da političari koji donose sudbonosne odluke znaju manje od novinara ili bolje informiranog čitatelja. Zar ne postoji špijunaža i kontrašpijunaža? Zar država nema svoje tajne agente i rezidente, da ne govorimo o sofisticiranim metodama zračnog, satelitskog i elektroničkog izviđanja? Može li se i pretpostaviti da CIA ne zna brojčanu snaga i tehničku opremljenost ruske vojske, da ne zna kolika je gospodarska moć i kapaciteti proizvodnje oružja Ruske Federacije? Sve se to zna ili se može znati, ako se hoće znati. Ne zna se ako se ne želi znati, ako se zatvara oči pred činjenicama.

Kao pravo osvježenje došao je govor slovačkog premijera Roberta Fica u Europskom parlamentu. Kaže da su ga svi optuživali da širi rusku propagandu i opravdava rusku agresiju, a sada kada to isto govori Trump, onda svi šute. Šute jer ne smiju reći što zaista misle, šute jer ne žele unositi razdor u NATO, bez obzira na činjenice, na istinu. No prešućivanje istine nikad ne dovodi do dobroga, do rješenja problema, nego samo do toga da problem postane veći.

UKRAJINA PRED KAPITULACIJOM?

Što Rusi hoće s Ukrajinom i od Ukrajine jasno je od 2022., ako ne i od 2014. ili 2007. godine. Njihovi jasno izraženi stavovi, njihova politička volja nije se promijenila kroz sve te duge godine. Ali uzimanje ruske volje kao političke činjenice – odgovaralo to kolektivnom Zapadu ili ne – nije dolazilo u obzir, nego se umjesto toga govorilo – koje li gluposti! – „o ničim izazvanoj ruskoj agresiji“ ili se pak puk strašio pričama o namjerovanoj okupaciji Europe od strane Ruske Federacije i njezinog suludog diktatora. U cijeloj toj priči svatko je mislio, ali je malo tko mislio do kraja, pa se dolazilo do nekih čudnih zaključaka. Tako se primjerice govorilo da je Rusija slaba – kad treba okupirati Ukrajinu, ali je jaka – kad treba okupirati Europu; Rusija je zauzela malo Ukrajinskog teritorija kada je riječ o vojnom uspjehu, ali ga je zauzela mnogo kada treba potpisati mirovni ugovor.

A o tome se, o mirovnom ugovoru, upravo radi. Dogodilo se ono što Putin govori još od pregovora u Istanbulu 2022. godine: pristanite na ponuđeni prijedlog, jer će svaki sljedeći biti gori za vas. I tako je bilo. Jer kolikogod mislili da Trump s novim mirovnim prijedlogom ide Rusima u korist, on njime zapravo spašava Ukrajinu. Nakon ove velike korupcionaške afere u najužem krugu Volodimira Zelenskog, podrška njemu i njegovoj vladi pala je na samo 18 %, a situacija na bojišnici je takva da se svaki čas čeka slom ukrajinske vojne sile. Ne prihvate li se Trumpovi uvjeti, Ukrajina neće potpisivati nikakv mirovni sporazum, potpisat će samo bezuvjetnu kapitulaciju.

Je li to moguće? Mi smo u bivšem sustavu učili da Jugoslaviju nije moguće pobijediti jer nitko nije ovlašten da potpiše kapitulaciju i da će nas, Jugoslavne, prije sve pobiti no što ćemo se prestati boriti. Nije tako, dakako. Ne postoji nepobjediva zemlja, kao što ne postoji nepotopljivi brod (sjedimo se Titanica!). Hitler je ušao u rat sa Sjedinjenim Državama nakon što je Japan napao Pearl Harbour, jer je bio siguran u Japansku pobjedu budući da ta zemlja nikad u svojoj tisućljetnoj povijesti nije bila poražena. Na kraju znamo što se dogodilo: obje su sile, i Japan i Njemačka, morale potpisati bezuvjetnu kapitulaciju. Tako će biti, vrlo vjerojatno, i s Ukrajinom.