“SNAJPERSKI DANI” U VUKOVARU – ZAŠTO HRVATSKA ŠUTNJOM SKRIVA RATNE UŽASE?
Tekst: Hrvatski kanal
Foto: STUPS
Dok Italija procesuira ratne zločine i istražuje bogate financijere koji su omogućavali pucanje na civile tijekom opsade Sarajeva, Hrvatska – država koja je sama bila žrtva velikosrpske i jugokomunističke agresije – šuti. Umjesto pravde i zaštite povijesne istine, ovdje se sustavno prekrivaju ili relativiziraju događaji koji definiraju našu modernu povijest.
Na domaćoj sceni, financijske i političke odluke šalju jasne poruke. Pupovcu i njegovom Srpskom narodnom vijeću (SNV) dodijeljeno je čak 22 milijuna eura iz državnog proračuna, namijenjenih kulturnim i manjinskim projektima. U isto vrijeme, obični Hrvati teško dobivaju podršku za kulturne ili obrazovne inicijative. Dio tih sredstava završava i u rukama NGO-a Vesne Teršelič – organizacije koju mnogi smatraju “partizanskom”, s jasnim ideološkim predznakom i političkim utjecajem. Takve strukture, zajedno s ljevičarima i strankom Možemo, često relativiziraju Domovinski rat, glorificiraju prošle ideologije i provociraju hrvatski narod.
Nažalost, provokacije nisu samo teorija. Stvarni “Srpski Dani” u Hrvatskoj podsjećaju na tragedije rata, ali se u praksi koriste za političke i ideološke poruke koje izazivaju podjele.
Dok međunarodne pravne institucije istražuju Miloševićeve zločine i mreže bogatih financijera koji su ih omogućavali, u Hrvatskoj se simbolički održavaju događaji koji prekrivaju ili relativiziraju prošlost. Javnost dobiva kontradiktorne poruke: traži se pravda i istina, a istovremeno se podržavaju protagonisti prošlosti. To nisu samo ideološki sukobi – to je sustavna manipulacija javnim mišljenjem, omogućena od strane političkih i kulturnih elita.
Lica poput Miloševića i Šešelja simboliziraju prošle zločine i agresiju, ali u Hrvatskoj njihovi ideološki nasljednici nalaze sigurno tlo. Financijski i medijski moćne strukture, ljevičari, Pupovčevi projekti i NGO-i poput Vesne Teršelič, osiguravaju kontinuitet narativa koji relativizira Domovinski rat i glorificira prošle totalitarne ideologije. Na taj način se stvara atmosfera u kojoj hrvatski narod gubi referentnu točku o vlastitoj prošlosti i vrijednostima.
Ministarstvo kulture, financirajući SNV i slične organizacije, dodatno cementira ovu dinamiku. Umjesto da štiti nacionalni interes i povijesnu istinu, država sustavno omogućava projekte koji provociraju građane i prekrivaju tragedije Domovinskog rata. Pitanje koje ostaje otvoreno jest koliko duboko su mediji, političke elite i NGOs uključeni u očuvanje interesa moćnih pojedinaca, a koliko stvarno štite interese Hrvatske.
Primjer sudjenja “Snajperskog turizma” u Italiji jasno pokazuje razliku: tamo se vodi procesuiranje konkretnih slučajeva, postavljaju se pravni presedani i odgovorni počinitelji se procesuiraju. U Hrvatskoj, međutim, simbolične provokacije poput “Srpskih Dana”, financirane od strane Pupovca, ljevičara i partizanskih NGO-a, ostaju gotovo neprovjerene i neosuđene. Javnost je prisiljena promatrati kako se povijest reinterpretira, dok stvarni počinitelji ostaju nerasvijetljeni.
Što slijedi? Ako ovakva praksa financiranja i ideoloških manipulacija bude nastavljena, “Snajperski Dani” u Vukovaru i slični sarkastični koncepti bit će sve realniji u smislu kritike i ironije, dok će stvarni Srpski Dani i slični događaji ostati netaknuti, simbolizirajući nepravdu i ideološki pritisak. Hrvatska mora pronaći ravnotežu između manjinskih prava, međunarodnih obaveza i vlastitog identiteta. Bez jasnih odluka i odgovornosti, narod ostaje zatečen, a istina o prošlosti i dalje zamagljena.
Dok Italija procesuira slučajeve i postavlja pravni presedan, Hrvatska još uvijek balansira između interesa moćnih pojedinaca, ideološki obojenih NGO-a i stvarnih potreba svojih građana. Povijesna istina, pravda i identitet ostaju na kocki, dok financijske i kulturne odluke države podržavaju projekte koji provociraju i manipuliraju javnost.
