DEMOKRATSKA CENZURA
Tekst: dr. sc. Nenad Raos
Foto: VoxFeminae
Kako potječem, u tri generacije, iz novinarske obitelji znam vrlo dobro kakva je bila cenzura u obje Jugoslavije, a znam – iz vlastite perspektive – kakva je danas, u demokratskoj Republici Hrvatskoj. U Kraljevini Jugoslaviji cenzura je bila službena i otvorena: prije slanja u tisak cenzor je pregledao slog (naravno, olovni), pa ako mu se nije svidjelo što je novinar napisao o vlasti i dinastiji, izvadio bi olovne retke te ih bacio u kotao za taljenje u najbližem slagaćem stroju (linotipe). Uredniku tada nije preostalo drugo nego da na praznom mjestu na stranici dade složiti CENZURIRANO. Čitateljima je bilo jasno da je pisalo nešto zabranjeno, nešto što se ne smije ni pisati ni čitati.
MORALNO – POLIČKA ODGOVORNOST
U Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji cenzure nije bilo – ali samo one službene. Nitko nije pregledavao novine prije tiska, ali novine su ipak mogle biti zabranjene nakon izlaska iz tiskare. To je imalo mnogo gore posljedice od intervencije cenzora u Kraljevini Jugoslaviji, jer je bilo povezano s materijalnom štetom, a osim toga urednika nijedan zakon nije štitio od moralno -političke odgovornosti, što je, prevedeno na suvremeni jezik, značilo vrlo vjerojatan gubitak posla bez nade da se drugi nađe. Zbog toga su svi bili u strahu, pa su „za svaki slučaj“ politički osjetljive tekstove nosili na odobrenje „drugova“ u Centralnom komitetu. Da bi se dodatno osigurali, urednici su stavljali nepoćudne autore na crne liste. To je značilo da se njihovo ime ne smije pojaviti u njihovim novinama. Među tim autorima na crnoj listi bio sam i ja: pisao sam znanstveno-popularne feljtone za Večernji list, ali su oni objavljivani bez potpisa. Svoje sam ime mogao međutim stavljati pod članke u dječjim časopisima Modra lasta i Smib te u časopisima Hrvatskoga prirodoslovnog društva (Priroda, Čovjek i svemir). Odluka je očito ovisila o uredniku, koji je procjenjivao moguće posljedice objavljivanja nekog teksta i potpisivanja nekog autora.
Danas, kažu, živimo u demokraciji, svatko smije pisati i govoriti što hoće – samo je pitanje gdje i kadasmije govoriti. Slušam što se na našoj televiziji govori o ratu u Ukrajini. Prema onome što čujem, tamo je sve mirno jer po svemu sudeći ruski dronovi, rakete i krstareći projektili tek tu i tamo ubiju nekog civila i pokoje dijete. Čujemo da će Indija obustaviti uvoz nafte iz Rusije, nakon što se iz stranih medija moglo saznati da je to lažna vijest (fake news). I Kina će preispitati svoje odnose s Rusijom u pogledu kupovanja ugljikovodika. Koliki kvocijent inteligencije čovjek mora imati da u sve to povjeruje?
TOČNOST S PROPUŠTENOM JEDNOM SITNICOM
Situacija na terenu je ovakva: Sjedinjene Države su u otvorenom trgovačkom ratu protiv Kine. One joj nameću astronomske carine, a Kina za uzvrat obustavlja izvoz rijetkih zemalja, čipova i drugih strateških sirovina i proizvoda. U isto vrijeme Rusija gradi već drugi plinovod prema Kini uz velika ulaganja u cestovnu i željezničku infrastrukturu prema svom velikom južnom susjedu. I sada – gle čuda! – Kina se okreće Americi da bi zajedno s njom i Europom prisilila Rusiju da prizna vojni poraz u Ukrajini, iako na bojnom polju Rusija napreduje, a Ukrajina se nalazi – prema mišljenju mnogih kompetentnih vojnih analitičara – pred potpunim slomom nakon što je već pretrpjela strateški poraz. (Ako Ukrajina ne može više obraniti ni utvrđene gradove, kako će provesti uspješne ofenzivne operacije da oslobodi okupirani teritorij?) Veliča se snaga Europske Unije i govori o velikom ruskom novcu koji za nju leži neiskorišten u europskim bankama. Onda se na ekranu pojavi predstavnik Belgijske vlade koji kaže da ne može bez garancija zaplijeniti ruski novac. Točno. Samo je u toj „točnosti“ propuštena jedna sitnica. Rekao je da se na tako što nisu odlučile ni zemlje koje su u Drugom svjetskom ratu bile u ratnom stanju s Njemačkom. Rudnci bakra u Boru bili su za cijelo vrijeme rata u britanskom vlasništvu,pa ipak Hitleru nije palo na pamet da ih otme od Britanaca. Tako što napraviti bila bi očito krađa, a krađu na legalan način nije lako počiniti. No, po novom se i to može. Što znači kršiti zakon i međunarodno pravo kada je pravni poredak u pitanju! Isto tako, što znači ograničavati slobodu govora kada se borimo za demokraciju, za pravo svakoga da kaže što misli.
KOLEKTIVNA AGRESIJA
Jadno je sve to skupa. Gdje su objektivne, cjelovite vijesti, gdje su objektivne, racionalne i nepristrane vojne, političkei geopolitičke analize? Nema ih. Čujemo samo da je Putin krvožedni manijak – a nigdje se ne kaže da je sadašnji ruski predsjednik diplomirani pravnik s doktoratom iz ekonomije – od kojega trebamo braniti Europu i njezine demokratske vrijednosti. Malo čudno. Jer ako se neka država hoće braniti, ako se osjeća od nekoga ugrožena, onda će se naoružavati, izgrađivati vojsku i podizati vojnu industriju, a ne provocirati potencijalnog agresora. Drugim riječima, ako se Europska Unija bojala ruske invazije trebala je ojačavati svoju vojsku, a ne širiti NATO uz izričito negodovanje Rusije. Sada kada takva kratkovidna i lakoumna politika dolazi na naplatu, kada se Ukrajina nalazi pred slomom a EU i NATO ne nalaze načina da zaustave rusko napredovanje, konačno se naš vajni vojno-politički komentator Božo Kovačević odvažio da kaže kako agresija Rusije na Ukrajinu nije baš bila „ničim izazvana“, kako su tri godine trubili i još trube naši i europski političari. No, što ćemo, u našem se „demokratkom društvu“ takvo mišljenje kvalificira kao „ruska propaganda“ i „opravdavanje agresije“. Nikome međutim ne pada na pamet da se priupita ne postoji li i propaganda Europske Unije i agresija kolektivnog Zapada na Rusiju.
