UMJETNA INTELIGENCIJA KAO MALOGRAĐANSKI IDEAL
Tekst: dr. sc. Nenad Raos
Foto: Željko Lukunić/PIXSELL
Ovo me naše, 21. stoljeće po mnogo čemu (naravno, ne po svemu) podsjeća na ono devetnaesto. Što se tada dogodilo? „Svuda po svijetu buknuše bune/kraljevima s glava popadaše krune“. Da, upravo to, upravo se to dogodilo, kako lijepo napisa A. B. Šimić. Ali prije nego što „kraljevima s glava popadaše krune“ dogodilo se mnogo toga, mnogo toga što vuče korijene iz osamnaestog, pa i mnogo starijih stoljeća.
KULTURA IZVIRE IZ DOKOLICE
Da opišemo povijest Europe u pet rečenica, počet ćemo s činjenicom da ona počinje s gospodarima zemlje (feudalcima, plemstvom) koje nije postojalo zato da kinji kmetove, nego da brani njima dodijeljenu zemlju silom oružja. Plemići su bili, jednom riječju, ratnička kasta. No onda se centralizacijom, jačanjem kraljeve i državne vlasti sve promijenilo, jer je vojsku držao kralj, a ne plemstvo. Tako je ono izgubilo razlog postojanja, pa su ih vladari – da se ne udruže protiv njih – umirivali kako su znali i umijeli. (Upravo je za to služio sav sjaj i pompa dvora Luja IV.).
No kako bilo da bilo, plemiću je bila sramota raditi, a kako nije ratovao (niti se za rat pripremao), imao je obilje slobodnog vremena. Budući da kultura izvire iz dokolice, dvorovi su postali kulturna središta: kupovale su se knjige, slike i skulpture, održavale kazališne predstave i koncerti (često uz sudjelovanje dvorskog dirigenta i kompozitora) te filozofske rasprave (u salonima). Plemić se od surovog i sirovog ratnika preobrazio u gospodina finih manira, kojeg je krasilo široko obrazovanje. Na dvoru Friedricha Velikog živio je neko vrijeme Voltaire, Descartes je bio gost na dvoru švedske kraljice Kristine, a Ticho Brache je dobio svoju zvjezdarnicu jer je kraljevski par volio promatrati zvijezde. Okrunjene glave nisu se hvalile samo uspjesima na bojnom polju, nego i svojom kulturom te profinjenom etiketom svojih dvorova. Za njima se povodilo i niže plemstvo.
DOBA IMITACIJA
No sada na povijesnu pozornicu stupa građanska klasa. Bogati trgovci i obrtnici hoće da budu ravni plemstvu – ali ne mogu. Nedostaje im obrazovanje, nedostaje im odgoj, nedostaje im (vrlo često) i novac. Ne preostaje im drugo nego da imitiraju plemstvo. Umjesto vrijednim umjetničkim djelima (koja ne mogu razumjeti) pune svoje kuće kičem. Ne mogu si priuštiti pribor za jelo od srebra, a kamoli od zlata, pa srebro zamjenjuju „novim srebrom“, alpakom (slitinom bakra, nikla i cinka). Tamo gdje (ipak!) treba sjajiti zlato, stavljaju mjed (slitinu bakra i cinka). I što još? Vješti su trgovci otkrili da se postolja za cvijeće i slični kućni predmeti mogu umjesto od bronce izrađivati od papira. Ako se naime papir dobro izmrvi i namoči, a potom se uz dodatak škrobnog ljepila ili vodenog stakla osuši, dobiva se vrlo čvrst materijal (papirmaše) koji još samo treba obojati brončanom bojom.
I tako je počelo doba imitacija. Nešto izgleda kao zlato, kao srebro, kao biser, kao bjelokost, a nije. Nešto izgleda kao umjetnost, a nije – jer je kič. Netko izgleda kao da je kulturan i obrazovan, a nije – samo je snob. „Zvana uj, znutra fuj“, rekli bi stari Zagrepčani. I tu počinje sličnost s našim vremenom, točnije s umjetnom inteligencijom.
MOŽE LI SURFANJE ZAMIJENITI SVEUČILIŠNI STUDIJ?
Imam prijatelja koji je žustar zagovornik umjetne inteligencije i svih čuda kompjutorskog doba. Toliko je oduševljen modernim hardverima i sofverima, da misli kako se sve može riješiti mobitelom (smartfonom). U nevezanom razgovoru dođosmo i do pitanja žive u ribi, konkretno do toga je li opasno jesti konzerviranu tunjevinu. Ja rekoh da se živa u ribi može doduše odrediti, no tko bi imao toliko vremena i novca da analizira svaku konzervu koju otvori. On kaže da ja ništa ne znam, jer na konzervu treba samo prisloniti mobitel: on će snimiti spektar iz kojeg će se vidjeti ima li u tunjevini žive. Meni mrak na oči. U institutu u kojem sam radio, radili smo upravo to, određivali koncentracije teških metala u hrani i drugim biološkim uzorcima. Velik je to i skup posao. Uređaj za takve analize stoji kao najskuplji automobil (BMW), a treba se i te kako obrazovati (obično kroz doktorski studij) da bi se na njemu radilo. I sad: prisloniš mobitel – i gotovo.
Nije tako, dakako. Biološki uzorak treba prije svega potpuno razgraditi, recimo kuhanjem u kiselini, a potom uz najveću brigu oko čistoće pribora i kemikalija napraviti analizu. Jer riječ je o izvanredno niskim koncentracijama, tek nekoliko nanograma po kilogramu. O svemu tome moj prijatelj ništa ne zna. Ne zna ni kakvi se spektri snimaju ni kakve informacije mogu dati. Istina, može pogledati na internetu, no može li surfanje zamijeniti sveučilišni studij? On misli da može.
Ima takvih sveznalica-neznalica koliko hoćeš. Nekoć smo ih pronalazili u seoskim birtijama, no danas osvajuju sve fizičke i kulturne prostore. Više ne trebaš ništa znati, ništa pamtiti, ništa osjećati, a odnedavno – otkad se pojavila AI (UI) – ni misliti, jer će sve to za tebe obaviti kompjutor. Sve znaš jer si „digitalno pismen“, jer se znaš služiti mobitelom i laptopom.
„DIGITALNA DEMENCIJA“
No, „krhko je znanje“, da citiram još jednog hrvatskog pjesnika (Cesarića), a ovo znanje nije čak ni krhko. To je neznanje koje samo hini da je znanje, baš kao što su se bogati trgovci i obrtnici, građanska klasa u usponu, smatrali ravni plemićima zato što su napunili kuće lažnim srebrom i zlatom, a usto slikama i kipovima bez ikakve umjetničke vrijednosti.
I kao što je građanska klasa 19. i 20. stoljeća uništila umjetnost, jer ju je zamijenila kičem, tako i čovjek našeg stoljeća uništava znanje i obrazovanje upotrebom umjetne inteligencije. Izraz „digitalna demencija“ već je ušao u medicinsku terminologiju, pa je došlo vrijeme da se i protiv te bolesti pokuša pronaći lijek. A lijek je jednostavan: treba učiti što više jer nas znanje otvara svijetu, jer nam samo znanje omogućuje da razumijemo svijet u kojem živimo. Kad kažem „znanje“ onda mislim da ono duboko, doživljeno i proživljeno znanje, a ne na znanje koje to nije, na skup nepovezanih, iz e-prostora popabirčenih informacija.
