NAKON TRI RAVNATELJSKA MANDATA U XIII. GIMNAZIJI U ZAGREBU – PRIZNAJEM, KRIV SAM! – PISMO PROF. ŽELIMIRA ČEČURE

Tekst: Želimir Čečura, prof.

Foto: L. Hoffmann

U vremenu kad se od nastavnika očekuje da budu učitelji, terapeuti, čuvari, roditelji i informatičari, a od ravnatelja da budu i proroci i žrtveni jarci, odlučio sam napisati tekst. Ne kao optužnicu. Ne kao opravdanje. Nego kao zapis. Jer istina je jednostavna: kad voliš školu, kad voliš svoj posao i ljude u njemu, onda ni ironija nije gorčina, nego pokušaj da se s osmijehom preživi ono što se ponekad ne da objasniti. I da se, na kraju, kaže da, bio sam kriv. I neka sam.

Kriv za sve.

Kad si nastavnik koji voli svoj posao,kriv si. Kad dolaziš s osmijehom, unosiš srce, ostavljaš glas i nadu u učionici, opet si kriv. Ako tražiš red, smetaš. Ako popustiš, ne znaš. Ako znaš, onda si umišljen. Ako šutiš, onda si sukrivac. Ako progovoriš, onda, gle čuda – dižeš tenzije. U odgojno-obrazovnom sustavu, danas si kriv samo zato što jesi.

Ali ako si ravnatelj – e, onda si kriv baš za sve.

Na temelju tri ravnateljska mandata u XIII. gimnaziji, shvatio sam to sasvim jasno. I evo, priznajem. Kriv sam:

• što škola radi u dvije smjene – radi i dalje, do kad samo nebo zna
• što se sjednice Nastavničkog vijeća održavaju navečer – sad se održavaju između smjena
• što nema dezinfekcijskih sredstava – sad ih ima na hektolitre, pročelnik se pobrinuo (i uzeo proviziju, kažu)
• što u kabinetu biologije nedostaje mozak – fale dva
• što su instalacije u kabinetu jezika počupane – sad smo, zamisli, preinstalirani
• što profesorice ne znaju u koju smjenu trebaju doći – sad ne znaju ni profesori
• što nema Interneta – i dalje šteka, sad se svi već i navikli
• što roditelji biraju jeftinije izlete – sad ih djeca ni ne biraju, ne idu uopće
• što nema novca za članarine – još uvijek nema
• što nemamo domare i čistačice – nismo ih dobili, a ni nećemo
• što profesori uzimaju dnevnice – i dalje uzimaju, ali sad s kuvertom
• što ne isplaćujem plaću na zaštićeni račun – hvala Bogu, sad više nitko nema zaštićeni
• što Božićnic anije u kešu – dobro da i stigne, makar i nevjernicima
• što su materijalni troškovi 9.842,00 kn – sad su u eurima, ne zna se koliko
• što Grad kasni s plaćanjem – sad više ne kasni jer ni ne plaća
• što nema zamjene za bolesne profesore – sad se ne nađe ni za duže izostanke
• što profesori ne mogu doći jer su naručeni kod doktora – sad ih je još više na pregledu
• što nemaju parkirno mjesto – sad imaju, ali teško im podići rampu
• što prokišnjava krov – i dalje prokišnjava, pitanje dana kad će pasti
• što prozori padaju u dvorište – sad su još stariji, još urednije padaju
• što nema ključeva – nitko više ni ne zaključava, pa što bude
• što učenici kasne – kasne više, ali tko još broji
• što kradu u Intersparu – jer im se dopušta
• što se drogiraju u dvorištu i haustorima – nitko više ne primjećuje
• što dolaze pijani – kad mogu profesori, zašto ne bi i učenici
• što puše u toaletu – zajedno s profesorima, solidarnost
• što jedu na satu – gladna djeca, dostava cvjeta
• što je tajnica na porodiljnom, zamjena trudna, referentica bolesna – pa neka dice
• što je učenik bio u Milanu – profesori ljubomorni
• što je profesorica žena zaposlenika iz Ericssona – može što hoće
• što je kći zaposlena u HEP-u – idalje radi uredno
• što razrednici ne ispunjavaju obveze – sad se još više izmotavaju
• što maturanti kasne s potvrdom podataka – i dalje kasne
• što imamo previše učenika s poteškoćama – sad ih je još više
• što računovotkinji iskače „gugel“ –i dalje skače al doma
• što mladić opljačka aparat – portira nema, domari su samo glumci kao i čistačice
• što učenici pojedu sve slatkiše – a ne podijele s ravnateljem
• što se tuku zbog ljubavi iz osnovne škole – naučili na TikToku
• što učenik nema oba roditelja – rastave, život, tko još zna gdje je granica
• što organiziram nadoknade subotom – više se ne radi subotom, a mnogo sati nedostaje
• što profesori nemaju asistente – nitko ne čuje ni jadni vapaj
• što ugrožavam tržište mandarina – nema više mandarina ni sponzora
• što sam poklanjao vino bez markice – sad nema vina, nema ni markica
• što su naši učenici stalno na postoljima – gradskim, županijskim, državnim i svjetskim – jedina točka gdje sam stvarno kriv. I ponosan.

Da, kriv sam.

Jer sam vjerovao da škola još uvijek može biti mjesto znanja, odrastanja i nade.

Jer sam mislio da dijete zaslužuje obrazovanje, a nastavnik poštovanje.

Jer sam želio da škola bude više od zgrade – da bude zajednica.

Kriv sam jer nisam šutio. Jer nisam gledao na drugu stranu. Jer sam pokušao.

Možda jesam kriv. Ali nisam ravnodušan.

Želimir Čečura, uskoro penzić