KVK: OIP NIJE ŽELIO SUDJELOVATI NA LOKALNIM IZBORIMA 2025.

Tekst: Karolina Vidović Krišto

Foto: Središnji državni ured za Hrvate izvan RH

Dragi prijatelji, hoće li se u Hrvatskoj nešto promijeniti nakon lokalnih izbora 18. svibnja ove godine?

Vjeruje li itko razuman da će, primjerice, u Zagrebu nastupiti politika koja će imati viziju, znanje i odlučnost da od Zagreba napravi ozbiljan i moderan europski grad?

Vjeruje li itko da će Osijek, Split, Rijeka, Varaždin ili Sisak postati bolja mjesta za život svojih stanovnika?

Svatko razuman jako dobro zna, da se nakon ovih izbora ništa neće promijeniti nabolje. Obični će se ljudi svakodnevno mučiti sa sveprisutnom nepravdom, i boriti se za svoja osnovna prava, te preživljavati; a moćnici će i dalje raditi što ih je volja, bez ikakvih sankcija za svoje bezakonje.

I doista, možemo slobodno reći – Hrvatska je politički paralizirana i blokirana od bezprizornih smutljivaca i mutikaša.

Smisao postojanja države jest briga o stanovnicima te države. Ali u Hrvatskoj je država postala platforma bogaćenja uske skupine moćnika, a stanovnici – ili trpe tu nepravdu, ili napuštaju tu svoju, dugo sanjanu, Domovinu.

Pa i osobe iz političkog života, kada s njima privatno razgovarate, potvrdit će ovu tezu.

Ali će se pravdati da im je politika kruh, i da se u Hrvatskoj ništa ne da promijeniti, a da oni ne mogu raditi ni revoluciju, ni evoluciju, već jednostavno moraju šutjeti, i slijediti većinu političara.

A današnji političari u Hrvatskoj slijede sljedeće načelo: ugradi se, gledaj svoj interes i vježbaj licemjerje. Jer, licemjerje je temeljna platforma današnjeg političkog poretka. Dakle, jedno govoriti, a suprotno raditi. Ovo pravilo vrijedi za cjelokupnu političku scenu u Hrvatskoj.

Treba stoga postaviti pitanje, što bi se u Hrvatskoj dogodilo kada ne bismo uopće imali predsjednika Hrvatske, predsjednika vlade, gradonačelnika Zagreba, itd.? Što bi se, dakle, dogodilo? Evo i konkretnog primjera.

Podsjećam na slučaj s bivšim predsjednikom vlade Tihomirom Oreškovićem, koji je na tu poziciju došao spletom neobičnih okolnosti.

Svi se sjećamo njegovog prvog nastupa, kada je rekao kako će raditi za sve hrvatske građevine, misleći na hrvatske građane. Znamo da je Orešković odrastao u Kanadi te je imao problema s hrvatskim jezikom, što je u neku ruku bilo i simpatično. Ali ono što je bilo ključno – u tom kratkom mandatu Oreškovićevog predsjedanja vladom, u Hrvatskoj se dogodilo financijsko čudo.

Orešković u biti nije bio političar, kakove u Hrvatskoj poznajemo, te je bio izvan političkih struktura. On nije pripadao zlatnoj komunističkoj mladeži koja vlada Hrvatskom. Orešković je, dakle, sjedio u uredu i čitao dokumente – i nije htio potpisivati kriminal.

Posljedica je bila da je u nekoliko mjeseci Hrvatska odjednom imala suficit – znači, imali smo višak novca u proračunu.

Doista, kada bi Hrvatska ukinula predsjedničku dužnost, i općenito vodeće pozicije, kada bi obični činovnici samo provodili zakone, pod uvjetom da su pošteni, u Hrvatskoj bi se dramatično bolje živjelo.

Jer, politički akteri u Hrvatskoj politiku doživljavaju kao samoposlugu. Bitno je se ugraditi, biti u nekom vijeću, skupštini, saboru ili u vladi, Županiji ili Gradu. To je već dovoljno da možete koristiti tu poziciju za osobno bogaćenje, ili za pljačkanje – ovisi koju političku važnost imate.

Dakle, današnja politika služi samim političarima, a ne narodu i državi – i to je surova istina u Hrvatskoj.

Jer, u potpunosti je nemoguće da osobe koje su u raznim lokalnim ili državnim tijelima, nemaju spoznaju o razaračkoj korupciji i općem neredu koji vladaju u Hrvatskoj.

Imamo, primjerice, gradove, kao što je naš biser Dubrovnik, koji u svojim rubnim područjima izgledaju kao gradovi, koje muči teško siromaštvo. A Dubrovnik nije siromašan.

Dubrovnik tako nije riješio ni elementarnu infrastrukturu, na primjer u gradskoj četvrti Štikovica – a ima proračun gotovo milijardu eura.

Pitam se – što naši političari rade s novcima hrvatskih građana?

Ili Zagreb, u kojemu dobar dio grada još uvijek nema ni vodovod ni kanalizaciju; u kojemu je cijeli grad pretvoren u ležeće policajce. A da apsurd bude veći, jedino što Tomašević po gradu postavlja, jesu ležeći policajci, iako za njima uopće nema potrebe, jer stanje cesta je toliko kriminalno, da su sve ceste u biti ležeći policajci.

Nedavna, pak, afera Hipodrom dokazuje da je Tomaševićeva struktura dobro osmišljen projekt, koji je trebao građane prevariti, da se nešto promijenilo nakon Bandića – a u biti je sva ta Bandićeva struktura ostala netaknuta, te su i korupcionaške strukture ostale netaknute.

Podsjećam vas na povijesnu činjenicu da je Zagreb do 1918., u Austro-Ugarskoj monarhiji, bio na glasu iznimno pouzdane poslovnosti i vrhunskog obrtništva. A danas, nakon sto godina, Zagreb je zmazan i neuredan, bez ikakvog razvojnog koncepta.

Zagreb kupuje tramvaje koji su rashodovani u normalnom svijetu, nema riješeno odlaganje otpada, a velesajam služi za diječije rođendane, umjesto da okuplja poslovnu Europu u glavnom gradu Hrvatske – zbog čega sajmovi svugdje u svijetu i postoje. Opisano stanje bezperspektivniosti i nedostatka vizije u Zagrebu, jest, nažalost, stanje u cijeloj Hrvatskoj.

Dakle, teza da bi Hrvatska puno bolje funkcionirala bez političara, jest naravno porovokativna. Jer, političari su potrebni. Političarima delegiramo svoj osobni život, i oni su odgovorni za uvjete u kojima živimo.

Dakle, demokratsko društvo ima pravila i vrijednosti na kojima se temelji, i način na koji funkcionira, te je tako definirana i uloga političara.

Jedna od temeljnih vrijednosti svakog društva jest – politička vjerodostojnost i društvena transparentnost. A to podrazumijeva da je laž otrov za cjelokupnu zajednicu, i za svako društvo. Stoga se svako društvo bori protiv laži. Manje ili više uspješno, i to je vječna borba. A u toj borbi ključnu ulogu imaju mediji.

Konkretnu situaciju, kada političar pregazi svoje obećanje, imamo trenutačno u Njemačkoj. Kancelar Merz ima problema unutar svoje stranke CDU, iz razloga što je, po mišljenju javnosti i dijela svoje stranke, pogazio eksplicitna obećanja koja je dao prije izbora.

Mi u Hrvatskoj, pak, imamo medije koji su dio političke korupcije – narodski rečeno, kod nas lisice čuvaju kokoši.

U novijoj hrvatskoj povijesti postojala su tri hrvatska političara koja su simbolizirala svakodnevno laganje, te komercijaliziranje svega i svačega.

Ta trojka jesu bivši predsjednik Stjepan Mesić, bivši premijer Ivo Sanader i bivši zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.

Bandić bi ujutro išao na misu, u podne bi bio na kongresu ateista, popodne s hrvatskim braniteljima, a navečer bi večerao s kumom srpskog ratnog zločinca Arkana. Jednostavno – sve može i nema svetinja, ukoliko je to njima u interesu. A ta prevrtljivost je otrov za demokraciju, i uzročnik svih nedaća u Hrvatskoj.

Mi kao OIP nismo htjeli sudjelovati na ovim izborima. A razlog je jednostavan: bojkot OVAKVE vrste izbora jest naša obveza prema hrvatskim građanima. Sudjelovati u izborima koji su obična farsa, jest davanje legitimiteta lopovluku i razgradnji Hrvatske.

Od tiskanja glasačkih listića, koje vrši nećak Vladimira Šeksa, do brojanja glasova, koju vrši kompromitirani APIS, do cenzure, koju nije zabilježila normalna demokracija na tlu Europe u zadnjih 50 godina – dakle, cijeli izborni proces je u potpunosti kompromitiran.

U toj izbornoj farsi, primjerice, Tomislav Jonjić govori isključivo o NDH ili partizanima, a prostor dobiva od likova poput Krešimira Macana, za kojeg je doček nogometne reprezentacije 2018. bio ustaški puč. Ovo je jedan od dokaza kako vladajuće strukture varaju hrvatske građane.

Dakle, u Hrvatskoj nema tajni, sve je jasno: na snazi je stožerski organizirano laganje.

Jonjić će glumiti Hrvata, Tomašević zelenog, Selak Raspudić inovativnu – a u biti su svi iz iste jazbine. A ta jazbina upravlja medijima, blokira pravosuđe i odgovorna je što imamo švicarske cijene, i afričke plaće.

Te strukture su odgovorne (a to sam najavljivala i prije nekoliko godina) što će nam turizam početi padati; a to se počelo i obistinjavati.

Jer, ne možete pljačkati turiste. Turistima treba pružiti uslugu i naplatiti je razumno. Ali naše elite se prema turistima ponašaju kao prema hrvatskom narodu: oni turiste pljačkaju, ne razmišljajući da Hrvatska nije jedina država koja ima more. Dakle, vladajuće elite na svakom koraku čine štetu Hrvatskoj, i njezinim građanima.

Zato, svi koji sudjeluju na ovakvim izborima daju legitimitet korupcionaškim hordama, koje su okupirale medije, uvele cenzuru i otvoreno potkradaju izbore.

Cjelokupna, pak, oporba se pravi da to ne vidi i ne čuje, i pristaje biti smokvin list ove sustavne manipulacije.

U Hrvatskoj su blokirani mediji koji vrše cenzuru, a medijski prostor dobivaju isključivo kontrolirane stranke i pojedinci, koji prodaju maglu i šalju poruku da se u Hrvatskoj ništa ne može promijeniti, što je čista laž.

Te korumpirane strukture po potrebi izmišljaju kojekakve Domovinske pokrete, koje javnosti predstavljaju kao nekakvu alternativu, da bi se onda nakon izbora pokazalo pravo lice. Sada vidimo da je Domovinski pokret bio osmišljeni projekt i prijevara. Jer, nakon godinu dana sudjelovanja Domovinskog pokreta u vlasti, u Hrvatskoj se ništa nije promijenilo.

Upravo po modelu Domovinskog pokreta, sada se predstavlja Tomislava Jonjića ili Mariju Selak Raspudić kao nekakvu alternativu.

Dragi prijatelji, medijski prostor, koji navedeni političari dobivaju, te njihova šutnja o stvarnim problemima današnje Hrvatske, jesu dokaz da je riječ o organiziranoj prijevari.

Koji je onda izlaz iz ovoga stanja, i politike koja razara našu državu?

Izlaz jest stvaranje kritične mase, koja će se suprotstaviti ovome bezakonju, te organiziranje pritiska institucija iz inozemstva, kako bi prisilili moćnike na transparentne izbore, te ukidanje cenzure.

Možda će netko misliti da je ovaj plan neostvariv, ali ja vas uvjeravam da na njemu već radimo, i da ćemo uspjeti! Jer, Hrvatska nije država trećeg svijeta, već je europska država, koja ima pravo na funkcionalnu demokraciju.

Zato, dragi prijatelji, nemojte gubiti vrijeme i izlaziti na izbore.

Izbori u Hrvatskoj su kao kad dođete u restoran, i na meniju je 10 jela; ali što god da naručite, uvijek dobijete isto.

To je politička scena u Hrvatskoj. Akteri glume različitost, nazivaju se raznim imenima, a u biti su svi isti. Samo ih zanima osobna korist.

Vijest ovih dana, da je Andrej Plenković išao po nekakvu, tobože uglednu nagradu u SAD, a da je tu večeru, na kojoj je primao nagradu, financirao Pavao Vujnovac, dokazuje da ti ljudi više nemaju ni pristojnosti, ni srama.

Znači, Vujnovac ima novaca Plenkoviću financirati večeru u SAD-u, ali nema novaca za zaposlenike Konzuma koji imaju 850 eura plaću – dok, primjerice, u Lidlu zaposlenici prosječno zarađuju 1600 eura.

Ovoj podatak dokazuje da se moćnici svojega lopovluka više ni ne srame, niti ga skrivaju.

Usput, taj Vujnovac je u lopovskom poslovanju poslovni partner s Marijem Radićem. Taj će, pak, Radić govoriti o zamjeni stanovništva i domoljublju, a on i Vujnovac raseljavaju hrvatske građane dajući im mizerne plaće.

S tim Radićem je Most u koaliciji. A taj isti Most je prije godinu dana za Vujnovca tvrdio da je lopov.

Ovaj primjer dokazuje da je hrvatska politika jedna odvratna močvara, a močvara, dragi prijatelji, nije mjesto u kojemu se može ugodno živjeti.

Zato podržite nas, Odlučnost i pravednost, jedinu političku stranku u Hrvatskoj koja želi uspostaviti red, pravednost i jednakost u našoj hrvatskoj domovini.

Jer, samo uređena Hrvatska, koja se temelji na redu i zakonu, a ne na laži, može biti i uspješna Hrvatska.