TRI CRTICE IZ ŽIVOTA MIROSLAVA ĆIRE BLAŽEVIĆA

Tekst: Nikola Šimić Tonin

Foto: NK Dinamo

Toliko je toga rečeno o treneru svih trenera, Miroslavu Ćiri Blaževiću, ali opet na sreću ispliva ispod otopljenoga leda zaborava po koja crtica s crte života ove izuzetne sportske i ljudske osobnosti.

Moj prijatelj E. K., iz Kraljevice, išao je u školu s Malim Ćirom, kako su zvali sina M. Ć. Blaževića. Rastao s njim. Družio se. I iz bliske blizine svjedočio toliko toga vezano uz ovu osobitu osobnost, sportsku i ljudsku. Nakon jednoga jutarnjega kave – razgovora, odabra za objaviti ove tri crtice:

Novac za prijatelja 

Ćiri dođe jedan branitelj kog je jedva i poznavao, nije da ga nije znao, znao bi koji put s njim zastati u razgovoru na ulici. Nisu ulazili u kuću jedan drugom. Znali su se, dođe mu na kućni prag, tražiti 6000 DM za posuditi za bolesnog sina s kim je trebao ići u Zagreb na liječenje. Ćiro mu reče da uđe, sjedne, počasti ga pićem i ode u drugu sobu. Donese mu i dade 3000 DM., i reče mu: Evo ga dobri moj Marko i zaboravi. Ne duguješ mi ništa.

Trenirka

Kada se vratio iz Irana, vrijednoga Ivana koji mu je često bio na ruku oko kućnih poslova i vrta nagradi komplet opremom iranske nogometne vrste, posebno mu ukaza na trenirku govoreći mu da je tu, upravo tu trenirku nosio, to jest samo jednom obukao najbolji igrač iranske nogometne reprezentacije Javad Nekounam. Ivan je presretan, ne otišao, Ivan je kao sokol ptica, odletio doma. Kad je kao poplašen banuo u dnevni boravak, i taman da se pohvali ukućanima, ugleda brata Kristijana na trosjedu u istoj takvoj trenirci.

Konji

Ćiro je čitav svoj život ostao vezan uz svoj kraj, uz svoj Dolac, u kom je rođen i velikan pisane riječi, BiH Hrvat, Ivo Andrić. Rado bi dolazio podružiti se sa svojim hababima (bliskim prijateljima), prijateljima iz djetinjstva, prijateljima iz odrastanja, iz mladosti.

Jedan među njima bio je i Ekrem, koji je radio s konjima, izvlačio drva iz planinskih vrleti Vlašića, u samaricu, na konjima, jakim Bosanskim teretnim konjima. S Garom i Riđanom. Dogodi se nesreća… kad se vrag upetlja. Oba mu konja, natovarena preko svake mjere, završiše u bezdanu vlašićke provalije. Spremala se nezapamćena nevera, a on žurio učinit posao. Puno gladnih usta za nahraniti. Nije znao kud sa sobom Ekrem. Jedva nađe mjesto gdje ima signala i uze zvati Ćiru. Ćiro baš u tom trenu vodio reprezentaciju Hrvatske na kvalifikacijskoj utakmici od značaja za odlazak na Svjetsko prvenstvo. Kad začu zapomaganje s druge strane.

– Pomagaj Ćiro brate ako Boga znaš.

– A Ekreme brate, gdje me sad nađe, ja ti na Maksimiru upravo imam utakmicu za biti ili ne biti.

– I ja moj Ćiro imam životnu utakmicu za biti ili ne biti. – i reče mu sve kako je bilo.

Ćiro nazva jednoga od povjerenja prijatelja. Zamoli ga i on ode i uplati novac za konje Ekremu. Ekrem dobi konje a Ćiro utakmicu…