UKRAJINA I PALESTINA

Tekst: dr. sc. Nenad Raos

Foto: BBN

Najlakše je pronaći krivca. Muž je kriv jer pije, žena je kriva jer vara muža, muž je kriv jer tuče ženu, mali Perica je kriv jer tuče malog Ivicu, Rusija je kriva jer je napala Ukrajinu, Palestinci (HAMAS) su krivi jer su napali Židove, Hitler je kriv jer je napao Poljsku i istrijebio Židove u Europi (te smatrao to svojom povijesnom zaslugom – za što će mu buduće generacije biti zahvalne)… I tako redom, bez kraja i konca. Takvo okrivljavanje svega i svakoga oslobađa i usmjerava emotivnu energiju i olakšava savjest, ali nažalost ne nudi rješenje.  Ili, točnije, vodi u sukobe jer rat je – prema najširoj definiciji – nametanje svoje volje protivniku.

VARŠAVSKI GETO U GAZI

Svaki čovjek ima svoju volju, dapače – kažu filozofi – volja je temeljna čovjekova osobina, pa će se nametanju tuđe volje, sasvim jasno, opirati. I evo ti sukoba i ratova,ubijanja, viteškog i onog manje viteškog. Takav stav, još jasnije, ne vodi miru ni u kući ni u svjetskoj politici. Takav stav, štoviše, nema ni logičkog opravdanja. Jer svaka posljedica ima svoj uzrok, pa tako i neprimjereno ponašanje. Žena je opsovala muža, a on joj je opalio šamar. Tko je kriv, muž ili žena? Ako je kriva žena, ona će se braniti da je opsovala muža zbog nekog razloga, a on da je „njezin razlog“ nastupio zbog nekog njezina postupka. I tako u nedogled – jer lanac uzroka i posljedica nema kraja. (Što je bilo prije postanka svemira?).

Isto vrijedi i u politici. Rusija je napala Ukrajinu jer ne želi prijetnju (NATO) na svojim granicama. Ukrajina hoće ući u savez NATO jer se želi zaštititi od agresivnog susjeda. Izraelci se bore protiv Palestinaca jer im Palestinci (i drugi susjedi) hoće uništiti državu. Palestinci se bore protiv Židova jer su se naselili na njihovoj zemlji, istjeruju ih iz njihovih domova i ne daju im da osnuju svoju državu. Izraelci se boje Palestinaca jer se sjećaju sudbine Varšavskog geta, pa onda stvaraju geto za Palestince u Gazi. Što će na kraju biti ne zna se. Može se dogoditi da će one koji se bore (HAMAS) pobiti, a ostatak pučanstva raseliti, učiniti baš ono što su Nijemci učinili s Varšavskim getom. I što sad: tko je kriv, a tko prav?

POVIJESNI STRAHOVI

Da sam Židov, pa da se sjećam što je moj narod i moji bližnji pretrpjeli za Drugog svjetskog rata, ne znam bi li se drugačije ponašao. Isto vrijedi i za Ruse. Svakakve su horde prelazile preko njihove zemlje (Tatari, Šveđani, Francuzi, Turci, Nijemci), pa je sasvim razložan strah da se to ne ponovi. A onda oni koji povijesne strahove ne razumiju (ili ne žele razumjeti), poput Amerikanaca, šire svoj utjecaj po svijetu osnivanjem država-stražara: Ukrajina bi trebala paziti na Rusiju, Izrael na Arape i druge narode Bliskog Istoka, Tajvan bi trebao biti čuvar Kine, Kosovo čuvar Srbije. Gdje se tako živi, s naoružanim ljudima pred vratima? U zatvoru, naravno.

Tko je kriv, a tko prav? Nijedan se problem ne može riješiti, ni u obitelji ni u svjetskoj politici, ako se pođe od tog pitanja. Uzrok tome što muž tuče ženu, nije muž nego loši („narušeni“) bračni odnosi. Uzrok Drugog svjetskog rata nije Hitler, nego Versaillski ugovor, iz kojeg su proizašli loše definirani odnosi u posljeratnoj Europi. Pravi krivci ratova u Palestini i Ukrajini nisu narodi koji ih vode (Rusi, Ukrajinci, Židovi, Palestinci) nego oni koji su do takvog stanja doveli. Ljudi i narodi su prisiljeni da žive jedni uz druge, a nisu razvili odnose koji bi vodili do skladnog suživota. Štoviše, postoje vanjske sile koje se trude da se takvi odnosi nikad ne uspostave, po onoj staroj Divide et impera!

I onda, kako uspostaviti mir?

MILOSTIVI GOSPODAR SUDNJEG DANA

Posljednji je papa definirao ljubav kao „briga s poštovanjem“ i upravo od toga treba poći. Ne misliti samo na svoju nego i na opću dobrobit. Ne misliti samo na sebe nego i na druge. Upoznati druge kulture, druge vjere, druge običaje, pa ako ih i ne prihvatimo, barem ćemo ih razumjeti, a razumijevanje je prvi korak prema drugoj komponenti ljubavi, prema poštovanju. Govorimo protiv muslimana („terorista“), a nismo ni otvorili Kur’an: „Hvala i slava Bogu, Gospodaru svjetova, Sveopćem Dobročinitelju, Milostivom Gospodaru Sudnjega dana…“ (El-Fatiha). Gdje je ovdje mržnja? Kako „Sveopći Dobročinitelj“ i „Milostivi Gospodar“ može nekoga poticati na zlo?

Tako se stvara mir, u svijetu, u obitelji i u duši. No da bi se do toga došlo, treba mnogo krvi poteći. Tek kada se iživi ono zvjersko u čovjeku, na vidjelo može izaći ono ljudsko. Nažalost.