ZABRANA RADA NEDJELJOM – PILJENJE GRANE NA KOJOJ SJEDIMO
Tekst: Strahimir Kapetanović
Foto: Portal Novum
Iza nas je već nekoliko neradnih nedjelja i jedan blagdan, a sljedeći je danas, pa kakva su nam dosadašnja iskustva? Jadna, loša i frustrirajuća. Odjednom smo “otkrili” da živimo u potrošačkom društvu (kao da se to nje znalo i prije) daleko od punih smočnica (u mnogim zgradama ih niti nema) i baka na selu koje nas opskrbljuju svime i svačime.
POVEĆAN POSJET MISAMA
Dolazak demokracije smo gromko pozdravili u uvjerenju da smo se riješili zabrana i ograničenja. Nažalost, nismo! Uvedene su mnoge obveze kojih prije nije bilo, novi nameti, porezi, prirezi, i.t.d., a da se održi kakav-takav životni standard treba raditi, jer to je smisao kapitalizma kojeg smo prigrlili. Sad više ne moramo ići u vikend šoping u Trst i Graz jer sve možemo kupiti i doma. Istovremeno postali smo privlačna šoping destinacija i za brojne Slovence koji su donedavno vikendima dolazili k nama jer je kod njih sve bilo zatvoreno. BDP je počeo rasti, a inflacija je bila pod kontrolom.
No, licemjeri među zakonodavcima su nam odlučili zagorčati život pod krinkom zaštite prava radnika. Samo jednoj skupini zaposlenih su zabranili rad, valjda da povećaju posjet misama, jer svećenstvu rad nije zabranjen. A kako i bi, kad nikad nije ni bio zabranjen? Ali je zato radnik morao trpjeti sve, od nelikvidnosti, inflacije, nezaposlenosti, besparice, samodoprinosa za ceste koje se danas naplaćuju, naknada svih vrsti pa i za pogreb roditelja!
TOTALNO ZAMRAČENJE NEDJELJOM
Rad je temeljno ljudsko pravo, ali i obveza. Obveza prema onima koji od tuđeg rada žive, na primjer umirovljenicima, ali od tuđeg rada žive i političari i državni aparat! Dakle o radu i prihodima onih koji rade, žive i zakonodavci.
Donesen je tako i selektivan zakon koji pogađa dio zaposlenika u trgovini, ali se ne primjenjuje na sve u toj branši jer postoje brojne iznimke. Ali, on pogađa i cjelokupno stanovništvo i brojne, ako ne i sve turiste. Tako su za nedavni blagdan bile zatvorene sve trgovine i pekarnice, a turisti i domaći su se mogli “opskrbiti” samo sladoledom kod rijetkih sladoledara koji su taj dan radili, ali nisu mogli nabaviti niti burek, bocu vode za plažu, sanitarne potrepštine (nekima neočekivano ustrebaju tamponi koje ne kupe unaprijed), hranu za sebe ili djecu (i oni trebaju ponekad jesti) jer naša država taj dan posvećuje njegovanju naših tradicionalnih vrijednosti!?
ZABILJEŽEN PAD FISKALIZIRANIH RAČUNA
Bilo je to neugodno iznenađenje za sve nas koji radimo u turizmu i za turiste. Osobno sam se osjećao posramljeno, iako ni sam nisam imao ništa spremljeno za ručak niti večeru. Dušobrižnicima koji su mi pametovali da sam se mogao opskrbiti dan unaprijed, mogu samo odgovoriti da sam bio zatečen jer unaprijed na niti jednoj trgovini nije bilo adekvatne obavijesti, ali i da radim po cijeli dan pa ne mislim na kupovinu unaprijed jer za to nemam vremena. Kako li je tek bilo turistima u kampovima?
Trgovci su već zabilježili vidljiv pad prometa, a to je tek početak. Do kraja godine bi pad prihoda iz poreza na promet i PDV mogao biti drastičan, a poslodavci mogu pad prihoda kompenzirati podizanjem cijena (i pumpanjem inflacije) ili smanjivanjem plaća zaposlenika. Ne vjerujem da to može rezultirati ičim dobrim, osim porastom nezadovoljstva. Pokušaj da se zabrana rada blagdanima kompenzira uvođenjem sajamskih dana se može naposljetku izjaloviti jer bi prodaja po slovu zakona morala biti ograničena samo na prigodnu prodaju na kioscima i štandovima, a to znači samo na suvenire, pa ne može zamijeniti rad trgovina živežnim namirnicama, tekstilom, bijelom tehnikom, sanitarnim potrepštinama, i sličnom robom koja se inače ne prodaje na vjerskim manifestacijama ni sajmovima.
NOSTALGIJA ZA SAJMOVIMA
Ako se dobro sjećam djetinjstva kada su te tradicijske “vrijednosti” bile Bogom dane, za blagdan su se klale svinje i janjad, borili bikovi, ljubakalo se po sjenicima i “njegovao” alkoholizam jer do navečer skoro nitko više nije bio (posve) trijezan. A prave trgovine nije bilo niti na dan hoda. Ionako su se tada te trgovine zvale “Zadruga”, a nekoliko godina kasnije se na njima pojavio natpis “Trgovina mješovitom robom” jer se u njoj osim srpova, čekića, kosa, gnojiva i krmiva moglo kupiti i pribor za školu (olovke i gumice). Zato su te pradavne trgovine zamjenjivali tjedni sajmovi gdje se moglo kupiti ili prodati ovcu, kravicu, kokoši, poneki odjevni predmet, ili izgubiti malo bogatstvo na primitivnom ruletu. Nostalgija je vražja stvar, stalno nas proganja sjećanje na neku imaginarnu idilu koja je danas romansirana do bola, a zaboravlja se sav onaj težak život koji je djecu sa sela doslovce potjerao u tzv. bijeli svijet, pečalbu.
Temeljne vrijednosti su u Hrvatskoj ipak različite od Dalmacije do Slavonije. A zakon to ne razumije, jer on je sredstvo u rukama političara koji traže način da ostanu na vlasti. Malo ćemo jednima uzeti, drugima ispod stola dati, i svi će (valjda) biti sretni! Na žalost!
DIKTAT VLASTI
Ali što da rade oni koji pripadaju nekoj drugoj crkvi ili kulturi? Smiju li oni raditi nedjeljom i državnim pa i katoličkim blagdanima, ili ne smiju kao ni svi pošteni Hrvati? Njihova je kultura drukčija, a predstavljaju velik dio današnje radne snage. Ili i oni moraju slijediti diktat demokratske vlasti u Hrvatskoj? Gdje su tu multikulturalnost i vjerske slobode?
Pitam se kako bismo to gledali kada bi u zamahu podržavanja tradicionalnih hrvatskih vrijednosti ljudi ulicama počeli hodati u narodnim nošnjama, šajkačama i šubarama, feredžama, s mačevima i sabljama, neko s kuburom ili topuzom, te da se zabrane mini-suknje, tajice, frizure, i nametnu marame koje su također dio naše hrvatske tradicije? Nismo ksenofobi, naprotiv, sve su to elementi hrvatske tradicijske nošnje! No, ta su vremena prošla, ali čini se da vjekovni animoziteti nisu. Pa, nemojmo ih ni zazivati!
Znam, to zakonodavce ne brine, oni samo žele ispuniti svoja izborna obećanja, i ostati na vlasti. Hoćemo li im opet dopustiti da po neznam koji puta dokazuju svoju glupost?
