DVIJE ETIKE – S OSVRTOM NA UKRAJINU
Piše: dr. sc. Nenad Raos
Foto: AP/Reuters
Najviše na televiziji volim gledati dokumentarne emisije, priče iz života. Evo jedne takve, iz Amerike: dečki u susjedstvu piju, svi mrtvo pijani, a jedan od takvih, pijanih, došao baš pred vrata tuđe garaže da se olakša. Taj je „odurni prizor“ vidjela djevojka jednog od sudionika u pijači, pa kad se njezin dečko (pijan) vratio doma, ona mu se pojada te reče da tom mokritelju po tuđim vratima treba reći što mu ide. Epilog: jedan mrtav, zaklan nožem (njezin dečko), drugi (s nožem) završio na dugogodišnjoj robiji.
U pravnom smislu sve je čisto. Zna se tko je ubojica, tko je krivac. A je li u moralnom?
Da je djevojka ubijenog i dvije sekunde upotrijebila mozak, do svega toga ne bi došlo. Mogla je događaj jednostavno prešutjeti, a ako joj je baš bilo stalo do ukora, mogla je svom dečku sve reći ujutro, kada se svi otrijezne. Ovako, kada se stvari sagledaju do kraja, krivac za ubojstvo je upravo ona. No nju, sudeći po iskazu na televiziji, savjest ne peče.
KRŠĆANSKA I GRČKA ETIKA
Ovakva etika nije ništa novo, to je kršćanska etika. Reče mi neki kršćanin da on nikada ne bi ubio čovjeka, čak ni u samoobrani, jer ubojstvo je grijeh, i to smrtni. Tu je etiku prihvatio Emmanuel Kant i od nje učinio okosnicu filozofskog sustava. „Nigdje na svijetu, štoviše, uopće ni izvan njega ne da se zamisliti ništa što bi se bez ograničenja moglo smatrati kao dobro osim dobre volje“, prva je rečenica u njegovom djelu„Osnivanje metafizike čudoređa“. Gloria in excelsis Deo, pax hominibus bene volentis. Slava Bogu u visini, mir ljudima dobre volje.
No nešto u toj čisto subjektivnoj etici ne štima. Ona je u sebi kontradiktorna. Upravo zato što je subjektivna.
Smiješ li ubiti čovjeka? Ne smiješ, jer Bog je rekao „Ne ubij!“ (šesta zapovijed). Ne smiješ ga ubiti čak ni ako ne možeš drugačije spriječiti da on ubije tebe ili tvoje bližnje. Ti si upravo tako, nečinjenjem, osigurao sebi mjesto u raju, a za druge te nije briga. Je li to etično? Nije. Etika se ne može temeljiti na samoljublju, na egoizmu.
No ima jedna druga etika, mnogo starija od kršćanske. To je grčka etika. Da bi se činilo dobro, dobra volja nije dovoljna. Treba imati još nešto. Treba imati razbor (fronesis). Tako kaže Aristotel.
Grcima je bio sasvim stran kršćanski individualizam. Vrlina uvijek ima svoju društvenu dimenziju. Askeza ne može biti vrlina jer od nje društvo nema nikakve koristi. Isto tako ne može biti dobro ono što dovodi do loših posljedica, ma kakvi bili motivi vodili onoga tko ih je izazvao. Grčka etika, filozofija uopće, okrenuta je ovom, a ne onom svijetu.
LOŠA LOGIKA
U svjetlu te etike možemo gledati i na ovaj rat u Ukrajini. Tko je pravi krivac za sav taj užas što se tamo događa? Kriv je Putin jer je napao Ukrajinu, jer je agresor. Onaj tko se brani ne može biti kriv upravo zato što se brani. Ne može biti krivac čak ni ako počini ratni zločin, jer – kako se brane naši branitelji – onaj tko se brani ne može biti zločinac, ma što činio.
Loša logika. Pravo poznaje pojam samoobrane, ali i pojam prekoračenja samoobrane. I tko se, na kraju krajeva, u ratu brani? Ukrajinci brane svoju zemlju, no to isto čine i Rusi. Ili bi trebali dozvoliti da Amerikanci u Ukrajini postave vojne baze, da tamo instaliraju rakete s nuklearnim bojevim glavama, da se u Sevastopolju sidri američka flota i priječi Rusima izlaz iz Azovskog mora? Jeste li čitali Tolstojeve Sevastopoljske priče? Sevastopolj je za Ruse ono što je Pearl Harbour za Amerikance. I više od toga.
No vratimo se etici ili bolje rečeno ratovanju. U ratu svatko čini ono što mora. Glupo je slušati, a kamoli govoriti, da bi se ovaj užas u Ukrajini mogao prekinuti tako da se Rusi naprosto povuku. Neće se povući, nego će ratovati do postignuća svojih političkih, makar i minimalnih ciljeva. I ratovat će tako dugo, mnogo puta su to ponovili, dok Ukrajina ne pristane na pregovore. Ono što smo međutim od Ukrajine vidjeli i čuli je ultimatum od 10 točaka. Zašto bi Rusi na to pristali?
SMJEŠAK PACIJENTA
I tako se rat nastavlja u nedogled, „ne nužno na korist Ukrajine“, kao što reče car Hirohito nakon dvije atomske bombe, dakako sa zamjenom riječi „Ukrajina“ rječju „Japan“. Nedavno je Ukrajinu posjetio litvanski predsjednik. Dok on govori, Zelenski nervozno premješta težišnicu svoga tijela s nogena nogu, grči šaku stišćući rub govornice, a kad njegov gost reče da će domaćini istjerati Ruse i izvojevati pobjedu, na licu domaćina se pojavi smješak kakav vidimo na licu pacijenta u terminalnoj fazi bolesti kada mu se spomeneozdravljenje. Savjest mu nije čista. Na duši mu leži dvjesto tisuća mrtvih i barem isto toliko teško ranjenih, trajnih invalida. (Ruse ne brojim.) A sve zato što nije htio pregovarati, zato što je vodio politiku onako kako ne treba, zato što se povodio za interesima SAD i saveza NATO, a ne za interesima svoje zemlje i svoga naroda.
Dobra volja nije dovolja da se bude dobar, posebice ne u politici. Kad bi tako bilo, mogli bismo obraniti svakoga, od Adolfa Hitlera do Ante Pavelića. Najveću štetu u politici čine amateri, oni koji vode politiku a da je pravo ne razumiju. Kao glumac Volodimir Zelenski.
