DOBRODOŠLI U NAURU
Tekst: Kristijan Iličić
Foto: Panopticum
Dobrodošli u Nauru – najmanje posjećenu državu na svijetu. Nauru godišnje posjeti samo 200 ljudi, a mi smo među prvim turistima ove godine. Za ulazak je potrebna viza koju smo čekali 2 mjeseca i umalo je nismo dobili jer ih jednostavno boli briga za turiste. Da biste dobili vizu, morate prikupiti hrpu dokumentacije, priložiti rezervaciju leta, smještaja, covid certifikat, potvrdu o nekažnjavanju, potvrdu da ste zdravi… Samo s hotelom smo se dopisivali dobrih mjesec dana kako bismo dobili potvrdu o rezervaciji, pa da možemo aplicirati za vizu. Na kraju je čovjek koji rješava vize u Brisbaneu otišao na godišnji odmor i to dva dana prije našega leta!
Da mi nije prijatelj osobno otišao u ambasadu, ništa ne bi bilo od te vize i propalo bi nam nekoliko sljedećih letova. Za ulazak u državu trebate covid test, njega smo napravili na Kiribatima i platili 150$. No, test vas čeka i na dolasku u državu. Ako ste pozitivni idete u karantenu na 13 dana i čuva vas policija!
Ja sam izbjegao test na dolasku jer nije dolazilo u obzir da riskiram da mi test bude pozitivan. Imaju i foru da se ne smiješ nigdje kretati dok ne dobiješ rezultat.
Inače, za Nauru smo letjeli s Kiribata ‘Nauru Airlinesom’, kartu smo platili 500$ u jednom smjeru, iza toga nas je čekao Fiji. No, kako je prvi sljedeći let za Fiji išao tek za 7 dana, a u Nauru nismo namjeravali ostati toliko dugo, odlučili smo potrošiti dodatnih 500$ za let do Brisbanea. Tamo smo ostali 4 dana i potom nastavili za Fiji. Uštedjeli smo 3 dana. Pomislit ćete, ‘uštedjeli ste vrijeme, a potrošili novac’, no u ovome slučaju vrijeme nije ispalo novac. Naime, izračunali smo da bi nam to sa smještajima izašlo na isto. Potez je bio dobar i zato što se u Nauru nema što raditi i da je kojim slučajem postojao let odmah idući dan, uzeli bismo taj let.
Cijelu državu sam, naime, uspio prehodati uz brojna stajanja, za 7h i 50 minuta. Imaju jednu cestu od 19 km koja vodi u krug. Država Nauru je zapravo samo jedan otok od 21 km2, s 12.000 stanovnika, nema glavni grad. Ovo je najmanja otočna država i treća najmanja država na svijetu s ujedno i najmanjim BDP-om na svijetu.
Njihova povijest me je jako podsjetila na patuljke iz ‘Gospodara prstenova’, koji su ‘kopali preduboko i prepohlepno’, probudili zvijer i presudili sebi. Nauru je nekad bio jedna od najbogatijih država svijeta, a danas im je od svega ostao samo višak kilograma. Država je ležala na planini fosfata koje su prodavali cijelom svijetu. Fosfati su im 70-ih osigurali neviđeno bogatstvo, imali su najveći BDP po glavi stanovnika nakon Saudijske Arabije. Državljani nisu plaćali porez, većinu je zapošljavala vlada, dobili su besplatne kuće, nisu plaćali režije, zdravstveno, školovanje – sve for free.
No, ‘kopali su preduboko i prepohlepno’. Ili čak ni to. Prepohlepno su prepustili stranim kompanijama da im crpe rudu, a zauzvrat su im trgovine preplavili proizvodi sa zapada. Od svoje originalne prehrane ribom i povrćem okrenuli su se fast-food-u i uskoro postali najdeblja nacija na svijetu. Među najvećim pušačima su na svijetu i pola ih još danas boluje i od dijabetesa.
A onda se drastično smanjila količina rude. Vegetacija je bila uništena, zemlja pretvorena u smetlište. Kompanije su napustile otok, središnja banka Naurua je doživjela krah, zemlja je ostala bez novca. Sve što je tada ostalo bila je masna hrana i lijenost. 90% ih je danas nezaposleno. Sada se snalaze drukčije. Zaradili su preko milijardu dolara pranjem novca. Prodavali su svoj glas u UN-u kad je trebalo priznati nove države. No, i to je podložno boljem platiši. Nekoliko puta su priznali Tajvan, pa to povlačili kad bi im Kina ponudila novce. Kina im je dala 130 milijuna dolara, no kasnije su uzeli novac i od Tajvana, pa ga opet priznali. Nauru je 2008. priznao i Kosovo, pa je 2019. povukao priznanje.
Danas žive i od Australske pomoći, jer Australija preko ove države rješava problem ilegalnih migranata. Sreo sam čovjeka iz Bangladeša koji je ovdje zapeo već 9 godina. Došao je ilegalno brodom u Australiju, a oni su ga potom deportirali ovdje odakle više ne može otići. Živi u kampu i radi fizičke poslove. U kampu u Nauru ima Somalijaca, Sirijaca, Afganistanaca i drugih koji su pokušali ilegalno ući u Australiju. Više od 3000 stanovnika Naurua su stranci.
Nedavno je ‘Guardian’ objavio više od 2000 dokumenata o stanju u tom kampu koji upućuju na brojna zlostavljanja, od čega su najviše djeca žrtve seksualnog zlostavljanja.
Čime god da trguju, od fosfata, preko pranja novaca, do glasova u UN-u i ‘rentanja’ kampova za australske imigrantske ‘poslove’ – u samoj jezgri te trgovine je pohlepa i davno izgubljeno dostojanstvo.
Možda vam se sada čini manje tragičnim što smo nakon 4 dana napustili državu i platili još 500$ za taj let. Neovisno o Nauruu, putovanje pacifičkim državama je prilično izazovno. Gonite letove, zapinjete na destinacijama na kojima niste željeli zapeti, katkad se pogodi da to ispadne dobro, drugi puta pet dana promatrate kišu, sve je nesigurno, povezanost slaba i ako ste jako dugo na takvom putovanju, stvari postanu i mentalno i fizički dosta izazovne.
Ipak, vrijedi vidjeti ovaj dio svijeta, jer nam on s jedne strane pruža dokaz da postoji raj na zemlji, a s druge nam stavlja ogledalo pred lice da vidimo što smo sve sposobni uništiti.