IZDAJA I SAMOUNIŠTENJE – UKRAJINA IZ TALIJANSKOG UGLA
Piše: Donatella di Cezare
Prijevod s talijanskog: Mario Kopić
Foto: ABACAPRESS.
Predsjednica EU parlamenta Roberta Metsola predala je europsku zastavu Zelenskom. Upravo je ukrajinski predsjednik završio svoj govor u Europskom parlamentu, kao i uvijek spretno i učinkovito. Ovaj put, međutim, ide korak dalje: ne kaže samo da se Ukrajinci bore za obranu europskih vrijednosti, nego čak tvrdi da je “sudbina Europe” u pitanju. Nijedan izraz ne bi mogao bolje označiti ono što je sada nepobitna činjenica: totalnu uključenost Europske unije u konflikt. Ne ulazi toliko Ukrajina u Europu, koliko Europa ulazi u rat. Jedna sudbina, jedna borba, jedan neprijatelj. S druge strane, predsjednica Metsola, koja je obećala “brzi proces aneksije”, otišla je toliko daleko da je evocirala “egzistencijalnu prijetnju” koja će se nadviti nad stari kontinent. Završila je uobičajenim sloganom “rat znači mir” i neizbježnim ratnim pokličem Slava Ukrajini!
Što reći naspram ovog spektakla? Već smo u potpunosti uključeni u rat, čak je italijanska premijerka Giorgia Meloni to priznala. Pitamo se koja se granica mora prijeći za formalni ulazak u rat. Čini se da je kontinuitet eskalacije nezaustavljiv, a oružje sada postaju dalekometni projektili. Od kojeg trenutka bi se trebao koristiti izraz “rat”? Ako ima onih koji govore o pobjedi koja mora postati stvarnost, ovdje zapravo već moramo vidjeti najavljeni poraz za sve. Odgovornost sadašnjeg europskog vodstva i onih koji trenutno drže poluge moći otići će u povijest. I u svemu tome moramo priznati ne samo da je Europa počinila samoubojstvo, već da je europski projekt, kao što su mnogi priželjkivali, propao. I to nepovratno. Europa je izdala samu sebe i svoju misiju, razočarala je i na neki način obmanula vlastite građane.
Europska unija je trebala stati uz ukrajinski narod ne podupiranjem rata, ne slanjem oružja, nego zadržavanjem od samog početka treće uloge, diplomatske funkcije, koja bi bila neophodna. Sada, godinu dana kasnije, osjećamo njezinu posvemašnju odsutnost i sve jasnije zamjećujemo kompletnu podređenost Sjedinjenim Državama. Greške su već bile napravljene i prije, kada je prihvaćena invazija Krima, kada su zapostavljeni sporazumi iz Minska. Sada, međutim, nije riječ o jednostavnim pogreškama, već o potpunom zaokretu, inverziji kursa. Nova unija oružja jest marš prema raspadu malih unutrašnjih država i izolaciji Starog kontinenta, upletenog u nemjerljiv, teško procjenjiv sukob s Rusijom. Kao građanka i kao filozofkinja, uvijek sam branila ideju Europe, čak i u najsramnijim i najnezgodnijim, najnelagodnijim okolnostima. Tko može zaboraviti pokolj koji je počinjen u Grčkoj? Kad je Trojka nametnula drakonske mjere, neka prihvatljiva svota bila bi dovoljna da spasi živote koji su umjesto toga žrtvovani na oltaru štednje. Starci, žene i djeca umirali su od bijede i gladi. Tada nije bilo novca za pomoć, danas ga ima za oružje. Novo stoljeće za Europu počelo je pod najgorim pokroviteljstvom. Ali mnogi od nas vjerovali su da je grčka katastrofa opsceno poglavlje koje bi se uskoro moglo zatvoriti kako bi se nastavio put. Ali tada stvari nisu krenule nabolje. Godina 2015. bila je godina migracijske krize. Merkelina Njemačka otvorila je vrata Sirijcima, ali je zajedno s Erdoganom potpisala sporazum: milijarde za velike izbjegličke kampove. Da ne govorimo o Italiji i njezinim podlim sporazumima s Libijom koje je potpisao Minniti. Kršenje ljudskih prava, smrt na moru, kriminalizacija nevladinih organizacija. I ovdje su stvari postajale sve gore. A danas se najavljuje gradnja zidova po američkom stilu za sprječavanje ulaska migranata.
Bilo je mnogo toga što je povezivalo Europljane: gnušanje prema neobuzdanom nasilju, stanovita ideja brige i podrške drugima, onaj osjećaj ljudskosti koji dolazi iz kulture, ali i iz tragične povijesti. Sve je to bila naša dragocjena, neusporediva Europa, koja se čini izgubljenom. Nije vođena politika solidarnosti i uzajamne brige, već samo politika sankcija i oružja na koži najslabijih. Možda će reakcionarna Poljska biti vodilja i pokretačka snaga podređenog i zalutalog kontinenta. Svakako da se ravnoteža promijenila na definitivan i zabrinjavajući način. Italija, sve izoliranija, također i zbog post-fašističke vlasti, gleda u moguće mediteranske saveze, dok Njemačka oscilira nevoljko i podijeljena. I unatoč svemu, njemački tenkovi simbolično će biti poslani na istočni front. Teško je zamisliti gori scenarij: “sudba Europe” koja se dovršava u izdaji i samouništenju.
