TREBA LI RUPE U MEČENČANIMA ZATRPATI? NE!
Tekst: dr. sc. Tihomir Marjanac
Foto: HGI/ProGEO
Mečenčani u dolini rijeke Sunje postali su poznati po prirodnoj pojavi za koju do sada mnogi nisu znali ime, a to su sufozije ili urušne vrtače. U nas postoje i drugi narodni nazivi za te rupe, npr. japage ili provalije, a u Sloveniji ih se zove “udornice”. Poznate su u krškim terenima, ali i u unutrašnjosti, pa ih ima i na Žumberačkom gorju i na Medvednici. Ove potonje nalaze se na širem području Podsuseda, na Ponikvama i Zakičnici, i – nalaze se na površini iznad špilje Veternice. U Sloveniji su te vrtače istraživane u okolici Postojnske jame, i ne jednom se pokazalo da urušne vrtače na površini nastaju urušavanjem zemlje i stijena u velike špiljske dvorane.
IZDIZANJE PLANINA JOŠ UVIJEK TRAJE
Lice Zemlje se neprestano mijenja. Ponekad je to spor proces pa ga nismo svjesni; tako na primjer nismo svjesni izdizanja planina koje još uvijek traje, ili spuštanja dna dolina koje također još uvijek traje, a da ne spominjem seljenje kontinenata i širenje oceana. Ponekad su to brzi procesi, kao što su odroni, klizišta, ali i stvaranje urušnih vrtača. Prije koju godinu mnogo se pisalo o rupama u tlu koje su se otvorile u blizini Imotskog, Drniša, ali i u dalekim zemljama kao što su na primjer Sibir, Florida ili Guatemala. Najveće urušne vrtače na svijetu nalaze se u Kini, gdje se nazivaju “tiankeng”, a promjera i dubine su do 1 km! Tek kad se pred našim očima otvori urušna vrtača, postanemo svjesni rizika življenja na kršu koji nije svugdje vidljiv na površini.
URUŠNE VRTAČE
Speleolozi istražuju krško podzemlje i tragovi urušavanja u špiljama su im dobro poznati, jednako kao i traženje ulaza u podzemlje u urušnim vrtačama. Ponekad se to može, ali počesto i ne. To nas ipak ne sputava da razmišljamo o prostiranju podzemnih kanala kojima teče voda, i povezivanju podzemnih tokova s ponorima, izvorima i estavelama. Istraživanje smjerova tečenja podzemnih voda i povezivanja ponora s izvorima u kršu je djelatnost hidrogeologa, specijalista-geologa koji istražuju vodne resurse.
Urušne vrtače je rijetko tko vidio u nastajanju, pa je ova naša priča iz Mečenčana izuzetno vrijedna za karstologiju, granu geoznanosti koja izučava krš. O njihovom nastanku postoji dosta nepoznanica, a jedna od tih je njihova moguća veza s potresima. Nakon Petrinjskog potresa naši su seizmolozi često isticali da je otvaranje rupa u tlu uslijed potresa nepoznato u seizmologiji. No, karstolozi pamte da su se talijanski kolege potrudili da pronađu povijesne i recentne zapise o nastajanju vrtača u Apeninima prilikom potresa koji su se dogodili 1703., 1997. i 2009. godine (prilikom potresa u L’Aquili) o čemu su 2011 godine napisali znanstveni rad u slovenskom znanstvenom (karstološkom) časopisu Acta Carsologica (Santo et al. 2011) koji je u svjetskim okvirima jedan od najcjenjenijih časopisa za karstologiju.
Bez obzira nastaje li većina urušnih vrtača “spontano” ili su potaknute potresnom trešnjom, u svakom slučaju za njihov je nastanak potrebna nagla promjena nivoa podzemne vode. Do urušavanja najčešće dolazi prilikom spuštanja razine podzemnih voda koje su do tada potpuno ispunjavale podzemne kanale u kršu, a kako je u kanal ušao zrak pokrovne stijene (‘tavanica’) su “otežale” zbog izostanka hidrauličkog uzgona i urušile se otvarajući rupu na površini (slika). Ako se to davno dogodilo na kršu nitko to nije doživio niti opisao, ali ako se to dogodilo tamo gdje je krš pokriven tankim glinovito-pjeskovitim naslagama pa se s površine ne vidi – izazvalo je iznenađenje i osupnost lokalnog stanovništva. I ne malu zabrinutost i strah.
88 RUPA
Trenutno je u Mečenčanima otvoreno čak 88 rupa, od kojih su neke vrlo blizu kuća, a jedna čak i ispod kuće. Postavlja se pitanje kako ih zatrpati da bi se zemlja mogla i dalje obrađivati. No, nastale rupe u tlu ne smijemo zatrpavati bez da se propisno istraže, jer predstavljaju svojevrsni ulaz u podzemlje. To znači da se voda s površine slijeva u njih i prihranjuje podzemne vode koje opet konzumiramo iz bunara. Nažalost vidjeli smo da se neke rupe već zatrpavaju građevinskim otpadom, “šutom”, što je nedopustivo.
Zatrpavanje rupa je nedopustivo iz više razloga; 1) rupa se još nije stabilizirala, a za to će trebati još pričekati, 2) unošenje građevinskog otpada u rupu, a kroz nju i dublje – je zagađivanje podzemlja, i 3) rupe su u kontaktu s podzemnim vodama koje podalje crpimo za vodoopskrbu bilo obiteljskih objekata bilo Hrvatske Kostajnice! Ako bi se mnogo rupa zatrpavalo smećem – ubrzo bi to ‘smeće’ i pili! I još jedna važna stvar, rupe su površinski dio speleoloških objekata, a oni su zakonom zaštićeni dio prirodne (i geološke) baštine.
VRTAČE KAO SEZONSKA JEZERA
Neke od urušnih vrtača su zapravo prikrivene estavele, a to znači da kroz njih voda može i izvirati i ponirati, ovisno o nivou podzemne vode. U Sloveniji na Cerkniškom području nalazi se polje koje je sezonski jezero (Cerkniško jezero) koje sezonski i presuši. Voda izvire iz jama u polju koje su po hidrološkoj funkciji estavele, a za niskog vodostaja podzemnih voda u njih jezerska voda ponire pa se jezero isuši. Sedamdesetih godina 20. stoljeća pokušalo se estavele zabrtviti betonskim čepovima kako se voda ne bi gubila u podzemlju i kako bi se održalo jezero koje bi bilo korišteno u turističke svrhe. Nažalost, taj pothvat brtvljena estavela nije uspio i tijekom idućeg proljeća voda je izbacila čepove i od tada su estavele otvorene. Ako rupe kod Mečenčana funkcioniraju kao estavele, a to tek treba utvrditi, onda bi porast podzemnih voda mogao sav ubačeni materijal i vratiti na površinu.
KRŠKO POLJE ZABJELE I ŠPILJA GRADUSA
U bližoj i široj okolici Mečenčana nalazi se takozvani izolirani krš; 1 km zapadno nalazi se malo krško “polje” (u stvari ponikve) Zabjele s vrtačama koje odvode vodu prema Mečenčanima. Zapadno na Sunjskom brdu ima ponora, a 4,5 km zapadnije nalazi se 455 m dugačka špilja Gradusa koja nije do kraja istražena. Kakva će biti situacija s rupama u nastavku hidrološke godine, treba tek vidjeti. Iz iskustva znamo da nivo podzemnih voda raste u proljeće pa treba tek vidjeti što će se s rupama tada zbivati.
Znam da to nije utješno za stanovništvo koje tamo živi generacijama, ali o krškoj podlozi njihovog sela ne znamo dovoljno, skoro ništa. Geofizička istraživanja dati će podatke o dubini okršene podloge, ali bez istražnih bušotina koje bi mogle fizički ući u to podzemlje ne ćemo znati dovoljno da dademo bilo kakav utemeljeni stav o mogućnosti korištenja tog prostora u budućnosti. Za to će biti potrebno mišljene hidrogeologa. Dakle, o geološkim hazardima trebaju se očitovati geolozi, i to svih profila, a u ovom slučaju najpozvaniji su hidrogeolozi.
Literatura: Santo A., Ascione A., Del Prete S., di Crescenzo G. & Santangelo N. (2011): Collapse sinkholes distribution in the carbonate massifs of Central and Southern Apennines. Acta Carsologica 40/1, 95-112.
Slika: Nastanak urušnih vrtača. Faza A) podzemni krš je potpuno ispunjan vodom koja teče nizvodno, B) potres dovodi do spuštanja nivoa podzemne vode, pa u dio podzemnih prostorija ulazi zrak, C) tavanica špilje se mjestimično urušava u podzemne prostorije a na površini nastaje urušna vrtača. Nizovi vrtača na terenu mogu se podudarati s pružanjem špiljskih kanala.
