ZNANSTVENA POLEMIKA – REALITY SHOW

Tekst: dr. sc. Tihomir Marjanac

Foto: Nova Tv/HRT

Polemike u znanstvenom svijetu nisu tekovina modernog društva i elektroničkih medija. Znanstvenici se počesto ne slažu oko nekih stavova, interpretacija pa i suštinskog promišljanja svojih struka, i premda se svi zalažu za znanstvenu istinu – zauzimaju oprečne stavove. Diskusije znaju biti jako žestoke, i to nije novost niti rijetkost. Često se odvijaju podalje od znatiželjnih očiju javnosti, u “privatnosti” stručnih krugova ili znanstvenih skupova. Akademska zajednica sklona je samozatajnosti, pa znanstvenici ne streme promicanju svojih osobnosti,  osim rijetkih koji su prihvatili “blagodati” društvenih mreža pa se putem njih nameću javnosti koja sad prihvaća znanstvenu raspravu kao svojevrsni reality show.

GRAĐENJE ZNANSTVENIH REZULTATA

Nažalost, kada se znanstvene polemike prenesu u javne medije, postaju dostupne svakome, pa i onima koji nisu stručno kvalificirani za njihovo praćenje. To svakako ne pridonosi jačanju ugleda znanstvenika kao profesije – naprotiv! Laici će biti diskusijom zbunjeni, i kao u svakoj konfrontaciji odabrat će jednu od strana koja po njihovom mišljenju zastupa njihove (laičke) stavove. Nekada se znanstveni autoritet gradio radom i postizanjem rezultata, a ne javnim istupima i kritiziranjem neistomišljenika. Ili mi se samo tako čini?

U povijesti naše znanosti ostala je zabilježena jedna žučna polemika koja se vodila na stranicama tadašnjeg dnevnog tiska na samom početku 20. stoljeća! Njeni protagonisti bili su vrhunski znanstveni autoriteti onog doba; geolog Dragutin Gorjanović-Kramberger i geograf Hinko Hranilović, oba profesori na tadašnjem Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijepor se vodio oko teze tada već pokojnog geologa Gjure Pilara (umro je 1893.) da su naše planine, poglavito Medvednica, bile zahvaćene pleistocenskom oledbom! O tome je Gjuro Pilar pisao davne 1876. i 1877. godine. Pilarovo mišljenje je prihvatio geograf Hinko Hranilović (1860.-1922.) kao potporu svojih opažanja na Velebitu i Turopolju o čemu je pisao u stručnim časopisima 1901. i 1904. godine. Međutim, Pilarovo tumačenje geoloških tragova oledbe Medvednice žestoko je osporavao nitko drugi do naš čuveni geolog Dragutin Gorjanović-Kramberger (1856.-1936.) koji je široj javnosti poznat kao pronalazač fosilnih ostataka pračovjeka u Krapini, ali tek 13 godina nakon Pilarove smrti!

ZNANSTVENA SAPUNICA IZ PROŠLOG STOLJEĆA

Na Hranilovićeve članke u kojima je prihvaćao Pilarove stavove o oledbi naših planina, Gorjanović je jako burno reagirao pa je u Glasniku Hrvatskoga naravoslovnog društva 1902. g. objavio diskusiju u kojoj je osporavao bilo kakvu mogućnost oledbe naših planina, na što mu je Hranilović odgovorio na stanicama tog istog časopisa, da bi na to uslijedio i Gorjanovićev protuodgovor! Tako je počela znanstvena “sapunica” s početka 20. stoljeća.

Na Hranilovićev članak o Turopolju u Hrvatskom planinaru u kojem je on opet podržao Pilarovo mišljenje o oledbi Medvednice, Gorjanović je ponovo burno reagirao pa je na mjesečnom sastanku Hrvatskog naravoslovnog društva 1906. g. održao protu-predavanje, da bi potom objavio članak u dva nastavka u Narodnim novinama, u kojem se “drvljem i kamenjem” okomio na Hranilovićeve, u stvari Pilarove, stavove o oledbi Medvednice. Na to je Hranilović u Narodnim novinama objavio svoj odgovor. Hraniloviću se ta rasprava u dnevnim novinama nimalo nije svidjela pa je u svom odgovoru Gorjanoviću napisao “Da nisam prijatelj polemiziranja, napose onoga, kojem je krug stručnjaka preuzan te po dnevnim listovima izlazi pred sud širokoj javnosti, opetovano sam istakao. Jedan mi je razlog, što se takve polemike brzo osobno uzimlju, te radi toga nisu stručnjaka dostojne; drugi što mi se njihova korist veoma malenom čini po znanstveni rad i kulturni napredak, a to osobito onda, ako se sud laika izazivlje i u pitanjima znanosti, gdje ni stručnjaci nisu složni“. Na Hranilovićev odgovor ponovo se oglasio Gorjanović svojim “protuodgovorom”, na kojeg je Hranilović ponovo odgovorio. Gorjanović je potom (1907. g.) objavio protu-članak u Glasniku Hrvatskoga naravoslovnog društva u kojem je najavio da će o toj temi predavati i u geografskom društvu u Budimpešti, a 1908. g. objavio je istovjetni članak na njemačkom jeziku u Mađarskom časopisu Bulletin de la Société hongroise de géographie.

RASPRAVE NA ŠTETU ZNANOSTI

Gorjanović se očito svojski trudio da ospori svaku mogućnost da je Medvednica ikada bila oleđena. Čitajući tu žučnu raspravu, moramo se zapitati što je to bilo tako prijeporno da je Gorjanović s tolikom žestinom napadao svaku pomisao da su Dinaridi mogli biti oleđeni? Nameće se pomisao da je time možda svjesno, a možda samo podsvjesno, štitio – krapinca! Naime, ako je naš prostor bio u pleistocenu oleđen, kako je moguće objasniti nalaze fosilnog čovjeka? Zaista kako, pa nije to valjda bio – Eskim? Međutim današnje spoznaje o paleoklimi i starostima nalaza fosilnog pračovjeka iz Krapine i tragova oledbe na području Krškoga u Sloveniji i Medvednice govore da oni nisu bili istovremeni, već da je oledba bila znatno starija.

Na kraju tko je imao ikakve koristi od te žučne rasprave? Da li je znanost profitirala, je li znanstvena istina profitirala, ili se samo ugled dvaju sveučilišnih profesora i znanstvenika ukaljao u očima javnosti? Iz današnje perspektive, potvrđene su Pilarove pretpostavke, i diskusija je zaboravljena. No, ipak je učinjena šteta jer se većina geološkog establišmenta pokorila Gorjanoviću, što je rezultiralo zaostajanjem od gotovo 100 godina u istraživanju tragova oledbe naših planina i paleoklimatologije.

MODERNA POLEMIKA – OD LUPEŽA DO LAŽOVA?

Danas smo pak svjedoci vrlo slične oštre rasprave među znanstvenicima, ekspertima, od kojih svatko na svoj način tumači epidemiju COVID-19. O njoj se dalje prenose diskusije na društvenim mrežama, raspravljaju laici i političari, stručnjaci i nestručnjaci. Diskutira se o tome koji je znanstvenik bolji, a koji lošiji, tko među njima više laže, a tko krade. Pri tome se zaboravlja da rasprava ovog tipa neće spasiti nijednog oboljelog, neće nimalo olakšati patnje zdravstvenih radnika, liječnika i sestara koji skrbe za pacijente oboljele od ove bolesti, samo  narušava ionako nizak društveni ugled znanstvene profesije. Umjesto da se  tvita i objavljuju beskonačne rasprave i prepucavanja na društvenim mrežama, trebalo bi stisnuti zube i primiti se ozbiljno posla. Svako svojega, ne tuđeg.

DRUŠTVENA ODGOVORNOST

Najgora stvar koja se može dogoditi u nekom ratu (pa bio to i rat s virusom) jest da se usred bitke pojave razni samozvani generali koji bi bitku usmjeravali svaki u svojem smjeru, i da pridobiju utjecaj na vojsku. Takva bitka je unaprijed izgubljena, pa i cijeli rat.

Svi koji javno komuniciraju moraju biti svjesni i svoje društvene odgovornosti. Njihove stavove javnost prati i izvlači poruke koje nisu nužno ispravne. Posljedice pogrešno protumačenih poruka mogu biti pogubne, kako za pojedince, tako i za društvo. Od siline izgovorene gorčine i optužbi, niti upućeni ne mogu više pratiti diskusiju. Bit će dovoljno vremena za diskusiju kada se epidemija jednog dana zaustavi i kada se proanaliziraju svi podatci o njoj, ali tada možda neće biti mogućnosti da se paušalno dijele optužbe i savjeti na daljinu.

P.S. Čitatelje koji žele više informacija o polemici između Hranilovića i Gorjanovića upućujem na članak pod naslovom “Vruća diskusija o (hladnome) ledu” koji je objavljen u Prirodi br. 9 iz 2013. godine.