TEHNOLOGIJA IPAK NIJE ZA SVAKOGA

Tekst: Tihomir Marjanac & Karlo Bermanec

Foto: CBR

Roditelji su mi nejednom rekli nije za guske sijeno. Nisam baš razumio, ali neka ih. Potom su mi u školi tumačili latinsku izreku magraritas ante porcos (biserje pred svinje). To sam već razumio, bar donekle. Za mnoge izreke treba vremena i životnog iskustva da bi ih se ispravno razumjelo, shvatilo. Čemu uopće postoje poslovice? Poslovice postoje da bi na pristojan način prenijele oporu istinu! Nije ovdje riječ niti o guskama, niti o prascima, ali ipak i nakon više od tisuću godina poslovica i dalje ima smisla!

PLETI KOTAC KAO OTAC

U ljudskom je društvu uvijek bilo, i biti će pojedinaca koji priželjkuju da se promjene zaustave, da se razvoj zaustavi upravo na onom nivou kojeg oni mogu kontrolirati, na nivou na kojem se osjećaju sigurno. To opisuje druga narodna izreka; pleti kotac kao otac. Ali, te tlapnje ne mogu zaustaviti napredak tehnologije i industrije. Bilo je tako i u prošlosti, recimo kada su tekstilni radnici uništavali tkalačke strojeve u Velikoj Britaniji. Strojeve za koje su vjerovali da predstavljaju prijetnju njihovim radnim mjestima, ekonomskom opstanku. Uvođenjem mehanizacije potrebe za radnom snagom su se naglo smanjile, što je izazvalo društveni revolt. No, industrijski razvoj je otvorio mnoštvo novih radnih mjesta, što je u konačnici dovelo do rasta prosperiteta radne snage, ali ne preko noći. Prosperiteta za one koji su se htjeli i mogli prilagoditi novome. To razdoblje poznamo pod nazivom Prva industrijska revolucija. S vremenom je tehnologija dostigla dotada neslućene razmjere i mi danas živimo u vremenu nove, ovog puta informacijske revolucije.

Informacijska revolucija svoj puni zamah doživljava pojavom osobnih računala 1980-ih godina prošlog stoljeća i uspostavom globalne internetske mreže. Računala su nekada bili ljudi u nekoj sobi koji su računali sve što je tvrtki trebalo. Elektronički uređaji su im oduzeli sav taj posao, ali nekako uredski radnici nisu nestali. Zamahom proizvodnje i porastom profita, tvrtke su si mogle priuštiti zapošljavanje na više radnih mjesta koja su orijentirana na ljude, kao što su na primjer menadžeri proizvoda i usluga za korisnike. Slična situacija je i danas, jer roboti, umjetna inteligencija i automatizacija procesa unose strah u kosti današnjim radnicima [1]. Danas imamo tehnologiju koja je prije nekoliko desetljeća bila gotovo nezamisliva, ali je danas svakodnevica i dostupna zamalo svakome. Na primjer, mobilna telefonija.

NERASPISANI RUKOPIS

Danas gotovo da ne možemo pronaći pojedinca koji nema svoj pametni telefon, koji nije društveno povezan, i koji se i dalje služi starinskim metodama bilježenja svojih zapažanja i misli – crtanjem i pisanjem. I naše škole prate taj trend. Pitajte nekog prvašića uče li u školi lijepo pisanje (tzv. krasopis) ili samo tiskana slova. Nevjerojatno je koliko današnjih studenata ima neraspisani rukopis! Od nečitko potpisanog dokumenta do krivo pročitane dijagnoze ili imena pacijenta samo je jedan mali, ali često fatalni korak. A što će tek biti s današnjom djecom u osnovnim školama kojima je tablet zamijenio bilježnicu, pa i udžbenik? Netko će reći, pa što će im bilježnica u 21. stoljeću? Zaista što će im? Kako se živjelo u Pompejima možemo pročitati po zapisima u otkopanoj knjižnici, nakon 1941 godina. Međutim, malo tko može pročitati elektronički zapis npr. iz 1990., a kamo li neke ranije godine! Prije ili kasnije, vidjet ćemo korist od tih zastarjelih vještina, npr. kad nestane struje. Gotovo mi je nezamisliv geolog koji na teren nosi laptop težak preko 1 kg umjesto bilježnice i olovke teške niti 100 grama, i da se s tim “priborom” penje na neko visoko brdo i pritom danima skuplja i u ruksaku nosi uzorke stijena.  Ok, jednom sam vidio takvoga, ali to ne bih nikada osobno učinio jer mi je i bez laptopa ruksak redovito bio težak oko 10-15 kg, a struje u Velebitskim vrletima nema nigdje!

PRIČE O ZRAČENJU

Prije nekoliko godina vodio se u jednoj našoj ustanovi ovakav razgovor. Gospođa iz računovodstva dolazi svom šefu s upitom je li istina da monitori zrače? On ko’ iz puške odgovara – pa naravno! Gospođa se slavodobitno okrene prisutnoj kolegici i kaže – jesam ti rekla!? Na to se šef nadoveže – pa što ste mislile, da ne zrači svjetlo nebiste vidjele nikakvu sliku, niti biste znale da je kompjuter upaljen! Na to se ova prva smrknula i prozborila – vi me zafrkavate! Pokušala se izvući iz odjednom neugodne situacije pitanjem da li je zračenje opasno, na što je dobila odgovor da je sve opasno u čemu se pretjeruje. Razočarane su otišle. Bio je to, za neko vrijeme kraj priče o zračenju. Nekoliko godina kasnije priča se ponovila, ovaj puta s GSM antenom kao glavnim “krivcem”. Tom prilikom nije pomoglo nikakvo uvjeravanje jer su se potegli zdravstveni razlozi i bolesti kod nekih zaposlenika, pa je tadašnji šef morao otkazati ugovor tvrtki čije su antene imali na krovu, i pritom izgubili ne mali prihod. Posljedica je, da od tada za svaki razgovijetni razgovor preko mobitela zaposlenici moraju izaći iz zgrade, a ruka bi im se poprilično zagrijala pri iole dužem razgovoru. Kako i ne bi kad im je sad najbliži repetitor udaljen preko 6 kilometara, a mobitel u tim uvjetima zrači punom snagom. Glavno je ipak bilo sačuvati mir u kući. I u drugim dijelovima grada ljudi su povremeno protestirali protiv postavljanja baznih stanica za mobilnu telefoniju, pa nakon što bi one bile uklonjene uslijedili su prigovori stanovnika da im je signal loš.

Alternativci su se ubrzo po prvoj pojavi mobitela okomili na njegovo zračenje pa su počeli prodavati nekakve naljepnice koje su se lijepile na prednju (ili stražnju) stranu uređaja i trebale su korisnika štititi od njegovog zračenja. Naravno da to nije imalo nikakvog smisla jer se antena mobilnog telefona tamo ne nalazi. Kada bi ta “zaštita” čak i djelovala, blokirala bi signal pa mobitel ne bi mogao uspostaviti vezu s antenom bazne stanice, pa od telefoniranja ne bi bilo ništa! Očito nekima nije jasna veza između signala i antene. Što tek reći za “modu” koja je zadnjih godina zavladala da se razgovor putem mobitela obavlja tako da je uređaj pritisnut za sljepoočnicu? Valjda oni koji to rade misle da se na taj način manje ozračuje njihov mozak!?

Mikrovalne pećnice su svojevremeno bile demonizirane jer zrače pa zbog toga nisu zdrave. Međutim, one ne šalju elektromagnetske valove van kućišta, nego ih njihova antena usmjerava prema prostoru za kuhanje gdje oni potiču molekule vode, šećera i masnoća koje se nalaze u hrani i piću da vibriraju. Vibracija molekula proizvodi toplinu kojom se jelo zagrijava, kuha. Analogno, ako molekule u nekoj tvari manje vibriraju, ta je tvar hladnija. Teoretski, molekule prestaju vibrirati tek pri apsolutnoj nuli, tj. na 0 Kelvina (-273,15°C). U praksi to znači da svaki topliji objekt zrači neki iznos elektromagnetskog zračenja, to jest topline. Pa kako da onda nešto ne zrači? Ali kako to dokazati nekome? Arthur C. Clarke jednom je izrekao: “Any sufficiently advanced technology is indistinguishable from magic“.  Za neke, tehnologija očito nije ništa drugo do – magija.

TABLET I KREDA

Posebno je upečatljiv primjer jednog viđenijeg sugrađana koji je u informatičkom servisu tražio da mu se uklone WiFi i Bluetooth antene u laptopu jer da one – zrače. Kao i u onom davnom primjeru s monitorima. Naravno da zrače, jer da ne zrače, uređaj ne bi mogao bežično primati elektroničku poštu, njime se ne bi moglo pretraživati Internet, niti čitati objave na društvenim mrežama. Mislim da će se ponuda naših servisa morati proširiti posebnom uslugom konverzije laptopa u tablet s crnom pločom za pisanje kredom, s on-line obukom kako se njome služiti. Tehnologija zaista nije za svakoga.

Napomena:

[1] https://www.youtube.com/watch?v=TUmyygCMMGA