EKONOMIJA NEOKOLONIJALIZMA


Tekst: Marina Tenžera

Foto: www.dw.de

Domaća proizvodnja hrane izgurana je doslovce na periferiju – na sve oskudnije površine – a najveći dio profita od industrijskog poljodjelstva ne odlazi proizvođačima, već u sjedišta korporacija. U skladu s tim režimom, koji je pokrenut u sklopu programa strukturne prilagodbe prije 30-ak godina, jedna zemlja za drugom bila je prisiljena početi uvoziti osnovne vrste hrane koje je prethodno uzgajala u količinama dovoljnim za prehranu vlastitog stanovništva. “Integracija u svjetsko gopodarstvo”, postala je, zapravo, pristojan eufemizam za sve veći odljev bogatstava iz siromašnih u bogate zemlje, što se priznaje čak i u publikacijama Svjetske banke.

Ekonomski neokolonijalizam u kojemu strane tvrtke i korporacije globalnih velesila uz pomoć političkih i financijskih institucija predatorski preuzimaju nadzor nad tržištima malih država, uz obvezno korištenje jeftine domaće radne snage – pomeo je velik dio svijeta. I hrvatsko gospodarstvo, koje nakon dvadeset godina pokazuje užasavajuću sliku “spaljene zemlje”, nije pošteđeno kolonijalne podređenosti.

I to je jedna od tema s kojom se u svojoj knjizi “Raskrinkana ekonomija – od moći i pohlepe do susjećanja i zajedničkog dobra” u kojoj istražuju mogućnosti humanijeg svijeta, bave fizičar Philip Smith i ekonomist Manfred Max-Neef, raskrinkavajući mnoge slavne teorije o prednostima neoliberalnog slobodnog tržišta.

Kako podsjećaju autori, nakon raspada kejnizijanskih načela nakon ekonomskog sloma 1929., bio je dovoljan samo mali korak do neoliberalnog ili washingtonskog konsenzusa, koji je označio obnovu režima kolonijalne trgovine za koju se činilo da je na izmaku zbog posvemašnje dekolonizacije. Iz dužničke krize sedamdesetih godina, većina siromašnih zemalja izašla je toliko duboko zadužena da su bile bespomoćne u obrani svog gospodarstva i u izbjegavanju “strukturnih prilagodbi” koje su nametale Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond, koje su njihovu privremenu zaduženost pretvorile u – trajnu strukturnu podređenost i nemoć.

Empirijski dokazanu nužnost zaštite domaće industrije, upozoravaju Smith i Max-Neef, zamijenila je potpuno izmišljena nužnost poticanja izravnih stranih ulaganja kao načina razvoja. U tom žargonu je slobodna trgovina “dobra stvar”, jer potiče gospodarski slabe zemlje da se “integriraju u svjetsko gospodarstvo”, čime se implicira, u suprotnosti s uočljivim činjenicama, da je ta integracija nužan uvjet za njihovo blagostanje u budućnosti. Dodatni element rasprava o razvojnom konsenzusu, nastavljaju pisci, je tvrdnja kako je sam razvoj gotovo sasvim istovjetan s rastom BNP-a i kako siromašne zemlje to najbolje mogu postići povećanjem izvoza sirovina i poljodjelskih proizvoda, a ne postavljanjem temelja domaćoj industriji.

Drukčije gledište ponudio je Amartyra Sen u svojoj knjizi, “Razvoj kao sloboda” iz 1990. u kojoj piše o gledištu slobode u sklopu kojeg se razvojem smatra rast slobode izbora i slobode djelovanja za ljude i zajednice.

Sloboda u nadzoru nad vlastitim gospodarstvom
Potporanj na koji se oslanja sloboda neke zemlje jest sloboda u nadzoru nad vlastitim gospodarstvom, tvrde odlučno Smith i Max-Neef. Samo postojanje Svjetske trgovinske organizacije u proturječju je sa Senovim shvaćanjem slobode, jer ta organizacija od prvog dana uskraćuje slobodu svakoj zemlji da to postigne. Budući da je “svjetsko gospodarstvo” u rukama multinacionalnih korporacija kojima je sjedište u zemljama G8 (ta je kontrola dijelom izravna, a dijelom se ostvaruje kroz institucije Bretton Woodsa i Svjetsku trgovinsku organizaciju), žalosno je što je “integracija u svjetsko gopodarstvo” postala, zapravo, pristojan eufemizam za sve veći odljev bogatstava iz siromašnih u bogate zemlje, što se priznaje čak i u publikacijama Svjetske banke.

Nametanje “slobodne trgovine” svim zemljama, kao nužan uvjet za “integraciju u svjetsko gospodarstvo”, počelo se ubrzavati u sedamdesetim godinama kada su Svjetska banka i MMF donijeli programe strukturnih prilagodbi. S tog se početka otišlo i korak dalje na zaključku Urugvajskog kruga prema pravilima novostvorene svjetske trgovinske organizacije. Posljedica toga je, da se sadašnje industrijski snažne zemlje nemaju mnogo čega bojati od konkurentskog industrijskog razvoja u istinski siromašnim zemljama. Nužno je, naime, riješiti se zablude da je industrijalizacija rezultat gradnje tvornica u nekoj zemlji, tvrde pisci.

Industrijalizacija, uistinu, nastaje samo kada postoji domaća kontrola nad (tehničkim) obrazovanjem, infrastrukturom i tehnologijom potrebnom u industriji. Ako strane tvrtke nadziru te elemente razvoja, može se samo govoriti o neokolonijalizmu, a ne o industrijalizaciji, jer je neto rezultat toga da domaće stanovništvo u tome samo osigurava jeftinu radnu snagu, dok profit odlazi onamo gdje tvrtka koja ulaže novac u projekt ima svoje sjedište. Kako stvari stoje, postojanje siromaštva je sine qua non uz pomoću kojeg se reporoducira neoliberalni model.

Ekonomska struka, navode autori, uz iznimku ekoloških ekonomista, danas jednoglasno podupire slobodnu trgovinu, iako prije stotinu godina nije postojala takva jednoglasnost kojoj su se priklonili čak i ekonomisti iz siromašnih zemalja, koje samo gube kroz slobodnu trgovinu. To je, naravno, i rezultat ustrajnog novačenja nadarenih mladih ekonomista u zemljama u razvoju, čime se osobito bave Sjedinjene Američke Države. Iste dokaze koje je obimno navodila Naomi Klein, navode i Smith i Max-Neef.

Vrlo je malo ekonomskih stručnjaka, naime, koji se uzdignu na utjecajne položaje u siromašnim zemljama, a koji se nisu obrazovali u SAD-u. Autori ističu mučan slučaj bivšeg ministra za okoliš u Brazilu, Joséa Lutzenbergera, koji je načinio kobnu grešku kritiziravši osobito ružno povjerljivo pismo (koje je procurilo u javnost među ekolozima), što ga je 12. prosinca 1991. napisao Larry Summers, koji je u to vrijeme bio glavni ekonomist i potpredsjednik Svjetske banke. U pismu je Summers tvrdio kako ispravna ekonomska politika za odlaganje otrovnog otpada, uključuje odvoženje tog otpada u zemlje u razvoju, koje su, prema njegovu mišljenju, nedovoljno zagađene. Lutzenberger je u svom pismu Summersu izrazio oštro neslaganje s tim idejama, nazvavši ih “potpuno sumanutima” i odmah nakon toga je bio – smijenjen…

Uloga brentvudovskih institucija

Kada je Robert McNamarra došao na čelo Svjetske banke 1968., podsjećaju autori, naglo su porasli zajmovi siromašnim zemljama. Ti su zajmovi bili odobravani za velike, čak divovske projekte koji su ponekad bili I silom nametani zajmoprimcima. Glavna svrha tih projekta bilo je stvaranje ili povećavanje izvoznih potencijala siromašnih zemalja za poljodjelske proizvode ili sirovine, kako bi, što je bio službeno navedeni cilj (u skladu s razvojnim rječnikom), poraslo njihovo bogatstvo.

Čovjek bi morao biti krajnje naivan pa povjerovati kako McNamarra i njegovi kolege u bretonvudskim institucijama nisu znali da će izazvati prekomjernu proizvodnju i nakon toga nagli pad cijena na svjetskom tržištu, iz čega je bilo lako predvidjeti da goleme dugove koje su te zemlje sebi naprtile, gradeći potrebnu infrasturkturu, nikad neće moći otplatiti. Onima koji kontroliraju kolanje kapitala tih institucija, dodatno se sviđalo još i to što su stanovnici bogatih zemalja plaćali još manje nego prije za proizvode siromašnih zemalja.

Mnogo je lakše dominirati siromašnim zemljama i ugnjetavati ih dvostrukim pristupom, navode Smith i Max-Neef: najprije ih se namami da nagomilaju velike dugove obećavajući im obilje, a onda se sruše cijene njihovih proizvoda na svjetskim tržištima, kako ne bi nikad mogle otplatiti dugove. Iz toga je neizbježno slijedio slijedeći korak – zemlje dužnice bile su prisiljene otvoriti svoja vrata uvozu industrijske robe iz bogatih zemalja, što je pak imalo dvije posljedice. Prvo, porastao je profit od prodaje tih proizvoda, i drugo, već ionako pregolemi dugovi postali su još veći i stoga ih je bilo još teže otplaćivati. I takva je taktika, koja je eufemistički nazvana “strukturnim prilagodbama” (zajmovi s uvjetima) kako bi ljepše izgledala u javnosti, djelovala – poput čarolije.
Stoga i politika kojom se siromašne zemlje trajno održavaju na niskoj razini blagostanja i neovisnosti, jednako je odvratna kao i “milostinja što su je viktorijanske gospođe davale sirotinji koja je to zaslužila”, slikoviti su autori. Takva politika u ovom slučaju osigurava da siromašne zemlje nikada ne budu u stanju razviti zdravu industrijsku osnovicu. pritom izvozne artikle proizvode najčešće slabo plaćeni radnici, služeći se suvremenim agroindustrijskim metodama, vrlo često na golemim površinama plodne zemlje koje su kupile korporacije sa sjedištem u drugim zemljama. Domaća proizvodnja hrane izgurana je doslovce na periferiju – na sve oskudnije površine – a najveći dio profita od industrijskog poljodjelstva ne odlazi proizvođačima, već u sjedišta korporacija. U skladu s tim režimom, koji je pokrenut u sklopu programa strukturne prilagodbe prije 30-ak godina, jedna zemlja za drugom bila je prisiljena početi uvoziti osnovne vrste hrane, koje je prethodno uzgajala u količinama dovoljnim za prehranu vlastitog stanovništva…

Dramatičan primjer takvog stanja je Meksiko zbog posljedica sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA). Ne samo da je Meksiko zemlja iz koje potječe kukuruz i da je kukuruz bio važan dio seoskog gospodarstva, već je imao i duboko duhovno značenje u kulturi i povijesti te zemlje. Danas se, kao posljedica NAFTA-e, gotovo pola kukuruza koji se potroši u Meksiku, uvozi iz – Sjedinjenih Američkih Država. Sav se taj kukuruz subvencionira, a velik dio je rezultat generičkog inženjeringa.

Zbog toga su deseci tisuća seljaka bili prisiljeni napustiti svoju zemlju u potrazi za nepostojećim poslovima u velikim gradskim područjima. Osim toga, domaće sorte kukuruza teško su oštećene ili su potpuno propale zbog spontanog križanja s genski modificiranim sortama…

 

Bookmark the permalink.

Comments are closed