MEDICINA I RAZVOJ TERMOMETARA

Razvoj termometra u medicinske svrhe počeo je istodobno s razvojem Galilejevog termoskopa. Prvi koji je oboljelima mjerio temperaturu bio je padovanski liječnik Santorio Santorio (1561. – 1636.) koji je shvatio važnost mjerenja temperature tijela za postavljanje dijagnoze. On je razvio svoj termoskop s ljestvicom koji je mjerio temperaturu pacijentovog izdahnutog zraka. U 19. stoljeću se u liječničkim krugovima pokušalo postaviti objektivnu definiciju smrti, tj. pronaći kriterij koji bi omogućio pouzdano razlikovanje živog od mrtvog tijela. Pošto je bilo poznato da je mrtvo tijelo hladno, pojavila se ideja da se konstruira namjenski termometar, tzv. nekrometar. Tako je 1874.

toplomjer

Tekst: Marina Čalogović, mag. chem.

Foto: www.cfdrm.fr

Razvoj termometra u medicinske svrhe počeo je istodobno s razvojem Galilejevog termoskopa. Prvi koji je oboljelima mjerio temperaturu bio je padovanski liječnik Santorio Santorio (1561. – 1636.) koji je shvatio važnost mjerenja temperature tijela za postavljanje dijagnoze. On je razvio svoj termoskop s ljestvicom koji je mjerio temperaturu pacijentovog izdahnutog zraka.

Santorio Santorio

U 19. stoljeću se u liječničkim krugovima pokušalo postaviti objektivnu definiciju smrti, tj. pronaći kriterij koji bi omogućio pouzdano razlikovanje živog od mrtvog tijela. Pošto je bilo poznato da je mrtvo tijelo hladno, pojavila se ideja da se konstruira namjenski termometar, tzv. nekrometar. Tako je 1874. godine jedan danas zaboravljeni liječnik predstavio Pariškoj akademiji za medicinu svoj nekrometar.

toplomjer2

Nekrometar je imao skalu relativne “vitalnosti” koja bi trebala pružiti odgovor tko je živ, a tko nije. Ali, instrument prezentiran u Parizu bio je samo parodija – nije bio ništa više nego obični termometar za prehlade sa izmijenjenom skalom. Temperatura zdravog čovjeka bila je označena s nula stupnjeva, a nekoliko prisutnih bili su tada dijagnosticirani kao preminuli. Poanta te prezentacije bila je prikazati apsurdnost nekrometrije. Taj “štos” je privukao francuskog liječnika Édouarda Séguina (1812. – 1880.) koji je vjerovao u moć termometra kao nekrometra i kao alata za brigu o zdravlju koji bi mogli koristiti i obični ljudi kao što ga koriste elitni liječnici. Séguin je otputovao u SAD sredinom 1800-tih godina i postao jedan od prvih predlagača korištenja termometra  u Američkoj medicini. U knjigama, na sastancima liječnika i u popularnim člancima Séguin je predložio različite termometre za različite namjene. Usprkos šali odigranoj u Parizu,  Séguin je vjerovao da će tehnologija moći dati sigurnu dijagnozu smrti. On je također vjerovao da tako važan alat ne bi trebao biti dostupan samo liječnicima. Unatoč protivljenju većine njegovih kolega u medicinskoj zajednici, pisao je kako bi majka i ostali članovi obitelji trebali naučiti koristiti termometar kako bi pratili temperaturu svojih voljenih. Tako bi se omogućilo nadgledanje znakova nadolazeće bolesti i odmah javiti liječniku. U tu svrhu Séguin je dizajnirao tzv. “majčin termometar” kojeg je promovirao u svom popularnom priručniku “Family Thermometry”. Umjesto da je termometar označio Fahrenheitovom ili Celzijevom skalom, zadržao je model nektometra s pojednostavljenom “skalom vitalnosti”.

toplomjer3

Na toj skali je na 0 stupnjeva bilo označeno “standardno zdravlje”, na 5 stupnjeva “često kobno”, na 6 stupnjeva “općenito mrtav”, a na 7 “slabo dokumentirani oporavak”! Skala je imala i vrijednosti ispod 0 koje su označavale “depresiju” i “kolaps”.  Usprkos objavljivanja svoje ideje u svom priručniku, u profesionalnoj literaturi i pred liječničkom publikom Séguinov majčinski termometar nikad se nije široko koristio. Séguin je prepoznao da važnost mjerenja temperature i kvantitativnog praćenja simptoma za medicinu, ali nije razumio zašto.

Mnogi liječnici su se protivili uvođenju termometra u kućnu medicinu jer su to doživjeli kao prijetnju njihovoj stručnosti. Liječnici bili zabrinuti da će izgubiti svoj društveni autoritet i prihode ako bi jednostavni alat napravljen od stakla i žive mogao pokazati je li netko zdrav ili bolestan, živ ili mrtav.

Nasuprot, liječnici su ipak mogli održati hijerarhiju medicinskog rada koja je uključivala obične ljude, ali da liječnik ima glavnu riječ. Mogućnost da temperaturu mjere medicinske sestre, mame pa čak i sami pacijenti, a ne samo liječnici, doprinijela je jedinstvenom temperaturnom grafikonu i bazi informacija na kojoj je liječnik zasnivao svoje mišljenje. Na taj način je liječnik delegirao skupljanje podataka o temperaturi, ali je zadržao autoritet kod interpretacije tih podataka. Séguin je toliko vjerovao u dijagnostičku moć termometra da je previdio i eliminirao osobinu koja je termometre učinila korisnima za modernu medicinu – standardizaciju Fahrenheitove i Celzijeve skale koja je omogućila da se temperature koje su izmjerili različiti ljudi može usporediti. Iako je nekrometar ispao samo šala, zahvaljujući Séguinovom učenju postali smo svjesni važnosti konstantnog praćenja temperature tijela.

 

Bookmark the permalink.

Comments are closed