IN MEMORIAM NKK

Život akademske slikarice, profesorice slobodnog duha, umjetničke prvakinje likovne scene, akademkinje i redovite članice HAZU-a, Nives Kavurić-Kurtović, koja nas je napustila u 79. godini života, čitav je bio ispunjen dijelom najljepšeg biblijskog Psalma (23.) Davidovog – „Pa da mi je i  dolinom smrti proći, zla se ja ne bojim, jer ti si sa mnom… Tvoj štap i palica tvoja, utjeha su meni… trpezu preda mnom prostireš, na oči dušmanima mojim, uljem mi glavu mažeš, čaša se moja prelijeva. Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga…“

NKKurtovic

Tekst: Marina Tenžera

Foto: www.hrt.hr

Život akademske slikarice, profesorice slobodnog duha, umjetničke prvakinje likovne scene, akademkinje i redovite članice HAZU-a, Nives Kavurić-Kurtović, koja nas je napustila u 79. godini života, čitav je bio ispunjen dijelom najljepšeg biblijskog Psalma (23.) Davidovog – „Pa da mi je i  dolinom smrti proći, zla se ja ne bojim, jer ti si sa mnom… Tvoj štap i palica tvoja, utjeha su meni… trpezu preda mnom prostireš, na oči dušmanima mojim, uljem mi glavu mažeš, čaša se moja prelijeva. Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga…“

Nives je uvijek prolazila Dolinom smrti. Bol, patnja i osamljenost bića uvijek su bile glavne osjećajne dimenzije slikarskog univerzuma umjetnice koju smo rijetko viđali u galerijama zadnjih godina, a posljednji put u kritičkoj obradi povjesničarke umjetnosti Margarite Sveštarov Šimat u Klovićevim dvorima, koji su prikazali doista raskošan dio opusa.

Prva dama hrvatskog slikarstva

Kako je istaknuo predsjednik HAZU-a, Zvonko Kusić: „Otišla je istinska prva dama hrvatskog slikarstva i po ocjenama stručnjaka najveća hrvatska slikarica 20. stoljeća. Bila je je jedna od onih umjetnika koji su svojim djelima neprolazne vrijednosti izgrađivali suvremeni hrvatski kulturni i nacionalni identitet i širili ugled hrvatske kulture u Europi i svijetu. Zbog toga zaslužuje trajan spomen i zahvalnost“.

Uvijek prepoznatljiva u ikonografiji, N. K. K. se baš kao i mnogi pisci nikad nije libila prikazati istinu – jest, svijet i život mogu biti lijepi, a život nalik na san, kako je zborio Calderon, ali je isto tako svaki čovjek osuđen na vlastito Raspeće u svijetu najčešće bez milosti, možda gorem nego ikada. U tom smislu je Nives K. K. slikarica svetog, ljudskih bića koje je oblikovala patnja do samih granica izdržljivog. Ako mi je dopušten osoban osvrt, uvijek mi se činilo da je rijetko koji slikar tako podastirao vlastite rane publici, zadirući u one najtragičnije slojeve ljudskog, gdje nastaju najstrašniji lomovi ličnosti.  Zadnja izložba potvrdila je univerzalni smisao i vrijednost jedne umjetnosti koja je nelagodom razotkrivala svu tragičnost bića i slomljeno srce. Štoviše, uvijek su me Nivesine žalosne vizure svijeta podsjećale na besmrtne stihove još jednog velikana poezije, jednog od  najvećih islamsko-kršćanskih pisaca Halila Džubrana (1883.-1931.),  u njegovoj  besmrtnoj poemi “Robovanje“. Živeći u New Yorku, piše: „Ljudi robuju životu, i zbog toga robovanja dani su im prepuni poniženja i stradanja, a noći su im sve u krvi i suzama… Evo, prošlo je sedam tisuća godina od mog prvoga rođenja i do sada ne vidjeh ništa osim podčinjenih, pozatvaranih i okovanih robova… Ulazio sam u dvorove, u hramove i crkve, stajao uz prijestolja, žrtvenike i govornice, ali vidjeh samo kako radnik robuje trgovcu, trgovac robuje vojniku, vojnik robuje guverneru, guverner robuje kralju, kralj robuje vjerskom poglavaru, vjerski poglavar robuje idolu, a idol je samo zemlja od koje su ga sotone sazdale, te ga postavile na brdo lubanja. Ulazio sam u kuće moćnih bogataša, u straćare nemoćnih jadnika, u sobe ukrašene slonovom kosti i komadima zlata, u skloništa ogrezla u očaj i zadah smrti… i vidjeh mladiće kako uz abecedu usvajaju pokornost i žene kako liježu na postelje pokornosti i podatnosti.“

Ako je Lawrence još davnih godina pisao da je „svijet lud, bolestan i tužan jer ne zna voljeti“, Nives Kavurić-Kurtović znala je da se u ljudskoj povijesti ništa nije promijenilo; usprkos svom napretku, humanističkim i prirodnim znanostima, uvijek dolazi neko  novo vrijeme ubojica, logorskih žica, egzodusa zbog novca, dok se usavršavaju samo neljudskost i nove vrste oružja.

Slike svijeta kakav jest

Nives je bila veoma lijepa žena, uvijek elegantna, s prepoznatljivom maramom na dugoj kosi i velikim naušnicama, te nitko ne bi rekao da je riječ o ženi koja je spoznala samu bit najtamnije strane čovjeka. Ili, kako je sama zapisala: „Vapaji su isuviše siloviti, da bi mogli dugo razmišljati, dugo oblikovati, za nekog dotjerivati, to je historija, obraćanje kome ili čemu, Bogu, uzoru i idealu, apsolutnoj ljepoti, ne, mi izbacujemo, rigamo, ridamo u svojoj usamljenosti upućenoj nikom, u svojoj tragikomici istjerivanja apsurda, prepuštenoj sami sebi, unutar sebe… izbačen trenutak, da bi bio negiran idućim, što znači još više potvrđen… gomilanjem, gomilanjem obezvređujemo sve i time se potvrđujemo, utvrđujemo, premašujemo ga,   dotičemo, podstičemo… teško je već i misli sačuvati dostojanstvo“.

Sami nazivi njezinih djela govorili su o rilekovskoj, pa i eliotovskoj odi životne tame, kao u slikama „Uređena tjeskoba, čak i bijes s daškom histerije“,  „Kasetirana budućnost bez nade u nju“ i kapitalna „Smotra šutnje“, gdje je u sredinu košmarnog crteža uokvirena većom crnom i manjom crvenom plohom, stavila čovjeka pretvorena u crnu sjenu, čovjeka bez riječi u kojemu je ostala samo tišina.

Kako je sama zapisala o stvaranju sedamdesetih godina: „To je stanje košmara svijesti i podsvijesti, kad sve ulazi, a ništa ne izlazi – stanje grozne nemoći i poljuljanosti. Mogu reći gotovo prerasle do fizičke boli. Vrijeme punjenja bez razloga, bez odabira, bez vlastite moći, vrijeme prepuno napetosti. Vrijeme kada mi je sve jednako važno i bolno, to je stanje kad fizički i psihički bolujem, da bih ponovno dotakla zdravlje… Nabujalu energiju treba razodjenuti od njezina smisla“.

NKK1

Naraštaji  Zagrepčana pamtili su Nivesine izložbe kao vrhunske kulturne događaje, dok su o umjetnici pisali mnogi poznati kritičari, od Tonka Maroevića do Bože Biškupića, koji je izdao i potpisao luksuznu monografiju.

I Nivesina obitelj poznata je javnosti – suprug Šefko bio je prije umirovljenja jedan od najpoznatijih profesora Pravnog fakulteta, dok je sin Karim umjetnički fotograf. Nives je puno pušila, što nije čudno. Kako tvrdi veliki ruski iscjelitelj Lazarev, najviše puše ljudi nezadovoljni sudbinom, svjesni svijeta u kojemu žive, oni, koji, rekla bih, obavijeni maglom cigarete, skrivaju svoju tugu. Nivesina bića na slikama nerijetko se muče, savijaju od boli, to su nerijetko prizori rastrgana čovjeka u kojem postoje još samo sitni tragovi svjetla koje će nemilosrdni svijet kad tad ugušiti. Kako je rekao i slavni francuski markiz, poznat po opscenosti i razbijanju tabua: „Nisam ja stvorio svijet, samo pišem o njemu… jedina čudovišta su ovdje“.

Nives je na platnu razotkrivala svoje boli, dvojbe, nedoumice, patnju, zapanjenost poviješću koja se uvijek ponavlja u svom cikličkom krugu smrti koja nikada ne prestaje. Zlo i tako uvijek vreba na žrtvu koja nije u stanju oduprijeti mu se, koja je slaba, bez snage za borbu s mrakovima koji nas okružuju.

Naposljetku, Nives Kavurić-Kurtović je iz čitavog svoga opusa načinila veličanstven intiman dnevnik u kojem podjednako svjedoči tamu, ali i radost kao u maestralnom djelu „Čuvarica svjetla“, gdje na vidjelo izlazi ona, njezina svjetla bit kao u slici na kojoj je Bijelo Raspeće što obećaje nov život. Stoga se nadam, da je Nives, ma gdje otišla, otišla u bolji svijet, ili da se vratim slavnom Psalmu Davidovu: „Gospodin je pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam, na poljanama zelenim. On mi daje odmora, na vrutke tihane me vodi i krijepi dušu moju, stazama pravim on me upravlja, radi imena svojega“.

Biografija Nives Kavurić-Kurtović

Nives Kavurić- Kurtović rođena je 18. siječnja 1938. u Zagrebu gdje je 1962. diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti kod prof. Frana Baće. Od 1962. do 1967. bila je suradnica u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića, a od 1971. do 1994. članica Galerije Forum. Do 1983. radila je kao profesionalna umjetnica, a zatim kao profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 2007. dobila je titulu profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Za redovitu članicu HAZU-a izabrana je 1997. godine.

U velikom opusu Nives Kavurić-Kurtović, izmjenjuju se i nadopunjuju crtački i slikarski ciklusi koji se odlikuju virtuoznošću, skladom linije, forme i boje, te elementima nadrealizma, enformela, art bruta, pop-arta i nove figuracije. Radila je uglavnom kombiniranom  tehnikom, miješanjem crtačke i slikarske tehnike, te kolažiranjem na platnu, papiru, drvu, lesonitu i ljepenki. U prvoj, tzv. crnoj fazi (1961.-1964.), nadahnuta Samuelom Beckettom i Franzom Kafkom, slikala je u ulju, gusto nanesenim slojevima tamnih boja stanja egzistencijske ugroženosti. Od 1964. rasvjetljuje paletu i širi potez, priklanja se plošnoj organizaciji slike, neposrednom i zaigranom crtežu, a u nekim slikama približava se apstrakciji.

NKK2

Prepoznatljiv znak njezina slikarstva bile su  pisane riječi i rečenice, te pojedinosti simboličnoga naboja (ruke, oči, usta), a složena duhovna i psihološka stanja sažimala je u maštovitim naslovima svojih djela, primjerice „Babilonijada upitnika“, „Opjevajte svoje nade“, „Parada zareza“, „Ruke zahtijevaju“, „Srce zgaženog kažiprsta“, „Humor ili naprosto umor“, „Pregibi mašte“, „Proljeće krpa“, „Istrajati ili ustrajat“, „Recimo hvala“, „Bolne ravnoteže“, „Spavaćica jedini dokaz sna“, „Tražiti rahle površine za šetnju duha“, „Morbidna sa špiglom“, „Nabujale gomoljike“, „Tragom bezimenih istina“.

U ’70- ima figurativnost joj je postala izraženija, a uz prevladavajući prigušeni kolorit, javili su se naglašeno koloristički ciklusi na drvenim daščicama. Uz crtački ciklus posvećen ruci („Ah, te ruke“, 1976.-1980.), crteži iz ’80-ih („Češljanje bez uvijanja“, „Imperativ intuitivnog moranja“, „Bez prava na središnju točku“, „Misli iz rastresite tame“). Godine 1983. načinila je slavni sedamdesetmetarski papirnati svitak od dvaju komplementarnih dijelova „Zarolan životom ili rolada življenja“ – jedna od najintimnijih i ujedno najmonumentalnijih panorama ljudskih sudbina i slutnji u našem stoljeću.

Početkom ’80-ih za svoj svijet organskih oblika smislila je slobodno viseća platna bez okvira, tzv. prostirke. Djela se nalaze  u mnogim privatnim i javnim zbirkama u zemlji i inozemstvu, gdje je održala stotinjak izložbi. Za svoje stvaralaštvo dobila je mnoga priznanja i nagrade, među kojima 1967. prvu nagradu u Parizu na 5. Biennalu mladih, 1973. Godišnju nagradu Josip Račić, 1982. u Rijeci, Grand prix na 8. međunarodnoj izložbi originalnog crteža, 1990. u Zagrebu prvu nagradu za slikarstvo na 25. zagrebačkom salonu,  2003., nagradu Hrvatskog društva likovnih umjetnika za životno djelo, te 2004. Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Godine 1996. odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u umjetnosti.

Bookmark the permalink.

Comments are closed